Kafka među Srbima

Prije više od 13 godina, dan nakon ubistva premijera Zorana Đinđića, 13. marta 2003, u Palati pravde u Beogradu trebalo je da počne suđenje protiv Mirjane Marković i još deset optuženih, zbog navodnih zloupotreba sa dodjelom stanova. Markovićeva se nije pojavila na prvom pretresu. Kasnije će se ispostaviti da je otišla u Rusiju, zbog čega joj se sudi u odsustvu.

Sud je odlučio da 27. oktobra te godine postupak krene od početka, zbog, kako se navodi u zapisniku sa suđenja „protoka vremena“. Pretresi su i u narednim godinama često odlagani, samo u 2005. najmanje četiri puta. Kada je jedan pretres 10. novembra te godine konačno održan, suđenje je opet zbog „protoka vremena“ ponovo moralo da počne ispočetka.

Kako pronaći svjedoke?

Proces protiv Mirjane Marković i ostalih samo je jedno od 583 nezavršena suđenja za krivična djela pred sudovima u Srbiji, koja su na kraju 2015. bila starija od deset godina. Postupaka starijih od pet godina bilo je mnogo više, čak 2.188.

Predsjednik Krivičnog odjeljenja Drugog osnovnog suda u Beogradu, sudija Dejan Garić, višegodišnje trajanje postupaka objašnjava time što oni često obuhvataju više osumnjičenih ili oštećenih, koje nije uvijek moguće zajedno dovesti na suđenje. „Glavni je problem što ne možemo da ih nađemo na prijavljenim adresama, a samim tim ne možemo da preduzmemo ni jednu drugu mjeru”, kaže Garić i dodaje da dok ne pronađu osumnjičene, postupak stoji. Garić objašnjava da provjere adresa, koje uključuju i česta dopisivanja sa policijom, mogu da potraju i duže od mjesec dana, zbog čega bi bilo dobro da postoji neka vrsta objedinjenog sistema u kome bi sudovi mogli sami da provjeravaju da li je osumnjičeni na izdržavanju kazne ili koja mu je adresa.

Sa suđenja izostaju i branioci. Oni to mogu po zakonu, ali o razlozima moraju da obavijeste sud. Ivana Ramić, sutkinja i portparolka Prvog osnovnog suda u Beogradu, kaže da se to pravo ponekad i zloupotrebljava, pa i da bi došlo do zastarjelosti, posebno u predmetima u kojima je veliki broj osumnjičenih i advokata. Ramićeva dodaje da duga suđenja ponekad obesmišljavaju pravo na odštetu i pretpostavku nevinosti, što može da dovede do gubljenja povjerenja u pravosuđe.

Na lošem glasu

Predsjednica Društva sudija Srbije Dragana Boljević ukazuje da sudije imaju prevelik broj predmeta, zbog čega je teško očekivati da neko sa 250 ili 300 njih može više od tri-četiri puta godišnje da zakaže ročište. „Najčešće se dešava da je sudija preopterećen, da nije stigao da pripremi predmet, da nije siguran šta će da uradi u tom predmetu, da se ponekad malo i uplaši od težine problema, pa bi malo da ga odloži, kao što svaki čovjek voli da odloži nešto što mu je mnogo teško. I koliko god da je to užasno glupo da se tako radi, prosto, i sudije su ljudi“, kaže Boljevićeva.

U svakom slučaju, dugogodišnji sudski procesi odlažu kažnjavanje počinilaca krivičnih djela, odnosno, pravovremeno oslobađanje onih koji nisu krivi. Oni istovremeno, značajno opterećuju i budžete pravosudnih institucija, ali i odlažu obeštećenja oštećenim građanima ili državi. Zbog svega toga, srpsko pravosuđe nije na najboljem glasu ni u pregovorima sa Evropskom unijom, niti među građanima Srbije.

Ovo je skraćena verzija teksta Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS). Kompletan tekst možete pročitati OVDE.