Rat protiv zvona
21. septembar 2018
Dekan (op. red. najstariji sveštenik na čelu dekanata ili biskupski izvjestitelj) je rezigniran. Jedno vrijeme je pokušao izbjeći naredbu i ograničiti štetu. A onda je krajem jula 1917. morao uvidjeti da su njegovi napori bili uzaludni. Zvona njegove župe u Kuselu u Rheinland-Pfalzu skinuta su sa crkvenog tornja. Potom su prebačena u željezaru, istopljena i pretvorena u topove.
"Tako će zvona u budućnosti govoriti drugim jezikom nego do sada", rekao je dekan Karl Munzinger u svojoj molitvi 22. jula 1917. nakon što je ostao bez zvona. "Ne možemo se oteti osjećaju da se sada onim, što bi trebalo propovijedati mir i liječiti bolna srca, sada komadaju tijela i užasnim ubijanjem prave rane koje nikada neće zarasti".
Mart 1917.: Rat protiv zvona
Zvona kao topovi: Ukaz njemačke vlade iz marta 1917. deprimirao je mnogo građane, ne samo hrišćane. Zaliha željeza, potrebnih ratnoj industriji, više nije bilo. Zato su morala biti uzeta zvona. U znak sjećanja na taj događaj će širom Evrope 21. septembra zvoniti zvona. Zvonjava će podsjetiti i na radost i olakšanje povodom završetka rata 11. novembra 1918. godine.
"Bolni osjećaji"
Skinuti zvona, istopiti ih i pretvoriti u topove - to je za sveštenika Rüdigera Penczeka iz evangelističke opštine Wesseling pored Kölna -"pretvaranje crkvenih instrumenata u njihovu suprotnost". Zvona su od davnina određivala ritam ljudi. "Crkvena zvona su davala takt svakodnevnom životu. Kada veliko zvono počne da zvoni, to je znak da se neko sahranjuje. Zvona koja odjekuju subotom uveče poručivala su da se sa poslom treba prestati. To je spiritualna dimenzija zvona. I sve je to prestajalo što je više odmicao Prvi svjetski rat." Ukaz od marta 1917. izazvao je veliku nelagodu. "Provedba ovog ukaza je kod stanovništva i crkvenih ljudi izazvala najbolnije osjećaje", rečeno je u Vrhovnoj crkvenoj upravi u Speyeru.
"Mir je prvi odjek zvona"
I danas, na početku XXI stoljeća su zvona sastavni dio evropske svakodnevice. A prije stotinu godina ona su bila još više integrisana u život. I poznati njemački pjesnik Friedrich Schiller je 1799. opjevao ulogu zvona u javnom životu. Njihov zvuk povezuje ljude. Ona se klate, ona lebde, donose mir i radost .
„Hor" i „mir" - dva su pojma koja su u Prvom svjetskom ratu bila brutalno obezvrijeđena. Umjesto hora zavladali su korpusi, mir se pretvorio u borbu a svakodnevice se preobrazila u permanentno vanredno stanje. Uz to su i zvona zaćutala. "Kolaps reda i mira i prestanak zvonjave postojao je i u vrijeme crkvenih praznika", rekao je sveštenik Penczek. "Na Veliki petak zvona još i pozivaju na misu ali zvono za "Oče naš" više ne zvoni. Potom zvona ćute do uskršnje nedjelje. To je sve pomalo izašlo iz nekog uobičajenog kolosjeka".
Smisao za patriotizam
Dakako nisu svi duhovnjaci sa užasnutošću gledali na pretvaranje zvona u oružje. Autori tekstova Konszistorijuma u Speyer pozdravljali su topljenje željeza od kojih su bila napravljena zvona i kritikovali otpor tome koji se javljao u crkvenim opštinama. Govorili su da se za nezadovoljstvo u narodu pobrinula štampa, koja je širila "pogrešne poglede kada je u pitanju neophodnost skidanja zvona", od čijeg željeza su pravljeni topovi. Tim više su crkvene opštine bile pozvane "da podrže civilne i vojne vlasti, čiji se smisao za patriotizam tokom rata tako često pokazivao".
Tako je 44 posto njemačkih crkvenih zvona u Prvi svjetskom ratu skinuto i istopljeno. U velikoj Britaniji zvonjava od 21. septembra izaziva u sjećanje nešto drugo.Tamo je poginulo 1.400 zvonara koji su regrutovani na ratni front. Kada je 11. novembra 1918. stigla vijest da je rat zavržen, nije bilo nikoga da pokrene zvona. Sada 1.400 dobrovoljnih zvonara treba da podsjete na tu činjenicu.
Pluralizam sjećanja
Tako svaka zemlja ima specifično sjećanje. Nijemci su 11. november 1918. doživjeli kao dan poraza. Poljska, čija su teritoriju velike sile bile podijelile i anektirale, tog dana slavi nacionalno oživljavanje (uskrsnuće). Druge nacije, poput Čeha i Slovaka, ili Hrvati, Srbi i Slovenci slavili su oslobođenje od velikih imperija kao što su Habsburška monarhija ili Osmanlijsko carstvo.
Olakšanje, radost i tuga: Zvonjava zvona je 11. novembra 1918. donijela mnoge osjećaje, zavisno od zemlje do zemlje. "Sada želimo i podsjetiti i na taj pluralizam", kaže sveštenik Rüdiger Penczek. "Jer, svako svoju sopstvenu istoriju nosi sa sobom. Svaka zemlja ima svoje specifične rane. I to je izraz evropskog pluralizma."