Jesu li orke u Gibraltaru poludjele?

Najprije je to bila samo jedna orka koja je skočila iz vode i opet zaronila među oba trupa 14-metarskog katamarana. „Naknadno nam se učinilo da je ona bila tek izviđač“, kaže nam Amy koja je bila jedna od četiri člana posade jahte na prolazu kroz Gibraltarski tjesnac na putu prema Grčkoj.

Ali par minuta kasnije se ta orka vratila – u društvu drugih životinja. Bilo ih je najmanje pet ili šest, ali ovaj put su počeli udarati u trup jahte, kaže nam Amy.

Tvrdi nam kako se „nije bojala". Odrasle orke lako mogu biti dugačke 7 do 8 metara, a njihovih barem šest tona mišića i tijela je gotovo savršeno prilagođeno životu u vodi – i za lov. To nije „kit-ubojica" jer uopće nije kit: to je dupin. Nije ni „ubojica“ jer je jedva poznato da je neka orka napala čovjeka, ali jesu izuzetni lovci i na ribe i na morske sisavce kao što su tuljani.

Posada katamarana bi možda bila još više zabrinuta kad bi znala kako je od srpnja 2020. bilo već na stotine takvih „bliskih susreta“ orki s jahtama i brodicama u Gibraltarskom tjesnacu. Isprva je to bilo tek par životinja, sad najmanje 16 pripadnika Orca Iberica kuša strpljenje skipera i posade.

„Samo se malo igraju"?

Amy kaže da je to trajalo dvadesetak minuta i kako su svi bili podjednako fascinirani ljepotom i moći tih stanovnika mora, ali i kako nipošto nisu bili sigurni, hoće li njihova jahta izdržati te udarce i kakva će šteta nastati. U prethodnim slučajevima su doista „gricnule“ list kormila i na drugi način oštetili brodicu, ali Amy nam kaže: „Zvuči smiješno, ali niti u jednom trenutku se nismo osjetili da nas napadaju. Prije kao da se igraju s nama."

I pomorski biolozi su u sto čuda, što se to dešava: različite vrste orki žive posvuda po svjetskim morima, od hladnih voda Antarktika pa do Tropskih područja. Odlično se zna što orke znaju svojim čeljustima učiniti svom plijenu, ali nije poznat jedan dokazan slučaj da su napale čovjeka. Točnije: u divljini. Izuzetno inteligentne orke su i omiljena atrakcija kojekakvih morskih parkova, ali u zarobljeništvu znaju „prolupati“ – i nema malo slučajeva kad su tamo napale i čovjeka.

Da su doista napale, bilo bi sigurno mrtvih...

Što je onda ovim primjercima Orca Iberica – nešto slično se nije vidjelo niti kod jedne druge vrste, niti bilo gdje drugdje u svijetu?

Monika Wieland Shields je direktorica američkog Orca Behaviour Institute u saveznoj državi Washington i njen prvi odgovor jest: „Da su orke ciljano napale te brodice, šteta bi bila kud i kamo veća“. Ona zna što orke znaju i mogu i 14 metara katamarana je za njih sitnica. Utoliko se i ona može složiti s dojmom putnice te jahte: eto, orke su se samo malo igrale.

Jer tolerancija orki prema čovjeku se čini beskonačnom. Kaže kako se u šezdesetima i sedamdesetima lovilo mlade orke za znanstvena istraživanja pred očima njihovih majki – i jedva da ima životinje među sisavcima koja tu napadača ne bi pretvorila u mljeveno meso. „Ako bi išta izazvalo agresivnu reakciju, onda bih očekivala da je to takva situacija“, kaže nam ova znanstvenica. Ali tada su pod vodom bili čak i ronioci, a orke im ništa nisu učinile.

Neki biolozi to neobično ponašanje orki u Gibraltaru pokušavaju objasniti njihovom srdžbom: u tom tjesnacu je velika gužva i buka od brodova. Osim toga im je čovjek najveći konkurent i u lovu na poslastice koju obje životinje vole: tune. Sve te teorije za Wieland Shields „ne drže vodu“ i nema dokaza. Kad bi im ribari bili glavni cilj, orke su i više nego dovoljno inteligentne da se dosjete metode kojom će baš njih pogoditi uz najmanje uloženog truda.

„Gledajte što ja imam na glavi!"

Ali nam objašnjava kako se već duže može utvrditi kako su i orke sklone nečemu što smo mislili da je svojstveno samo nama ljudima: orke slijede modu i nekakav trend. Kaže nam kako je u osamdesetima pred obalom Washingtona primijećena orka koja balansira nad vodom s trupom ulovljenog i mrtvog lososa na glavi. To je drugim orkama bilo toliko smiješno i zabavno da su se ubrzo vidjele i druge orke koje čine to isto. Ali već godinu dana kasnije je bila još jedva koja orka s takvom „kapicom od lososa“ da bi ta moda onda potpuno prestala.

Što se igre tiče, orke su također među prvima koji će se sjetiti malo se zabaviti s plutačom ili će se igrati i s vršom koju će naći na dnu. I tu se onda događa da nema spasa plutačama naširoko i nadaleko oko mjesta gdje žive orke – ali onda sve odjednom prestane. „To su u prvom redu mlade životinje koje se tako ponašaju“, objašnjava američka znanstvenica ponašanja orki.

Znatiželja, eksperiment, nestašluk koji će lako dovesti i do nečijih suza – to je tipično ponašanje teenagera. I to ne samo dvonožnih: „Skloni smo vjerovati kako su neki oblici ponašanja isključivo svojstveni čovjeku“, kaže nam Wieland Shields. A to se u međuvremenu i prečesto pokazalo pogrešnim: „Dugo smo mislili kako samo čovjek koristi oruđe ili da je isključivo čovjekova osobina stvoriti nešto što bi mogli nazvati kulturom. Ali što više proučavamo druge životne oblike, to više moramo proglasiti te pretpostavke pogrešnima.“

„To su individue kao i mi"

To se osobito odnosi na morske životinje koje ona proučava: „Mozak orke je sposoban i za visoko složene emocije“, kaže nam Wieland Shields. Znatiželja, radost i želja za igrom su u njihovoj lepezi osjećaja baš kao i frustracija, strah ili srdžba. Ovo posljednje će se prije svega primijetiti kod orki koje žive u zatočeništvu. I ova znanstvenica odlično zna kako orkama u zarobljeništvu može „pući film“ i da to može biti smrtno opasno za ljude koji su u dodiru s takvom životinjom.

Ali i to nije tako jednostavno: orke imaju izuzetno kompleksnu ličnost – drugačije ne možemo reći. Jedne životinje fatalistički prihvaćaju svoju sudbinu u zarobljeništvu i rado uče nove vještine kako bi se pokazale dreserima, a drugima je bolje ne prilaziti.

Što se onda događa u Gibraltaru? Ova znanstvenica je prilično sigurna: to je skupina Orca Iberica koja je otkrila novu igru „malo tuckati“ jahte koje tamo prolaze i to će ih vjerojatno proći nakon nekog vremena. Jer da je čitavo jato orki napalo ovaj katamaran u namjeri da ga potope, vrlo vjerojatno više nikad ne bi ništa čuli niti o brodu, niti o njegovoj posadi.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu