Žene s invaliditetom na univerzitetima

Arwa Abdulhameed (28) studira socijalni rad na Tehničkom sveučilištu u Kölnu. Odrasla je u kurdskom dijelu Iraka. Kada je imala 15 godina imala je nesreću: "To mi je potpuno promijenilo život", kaže ona. Od tada je paraplegičarka i u invalidskim je kolicima. Radi medicinske njege se sa roditeljima preselila u Njemačku.

Potrebnu podršku dobija  iz njegovateljske službe, a dodatne njegovateljice je prate od jutra do večeri: "Mogu doduše malo pomaknuti ruke, ali primjerice ne mogu jesti sama." Njegovateljica joj postavlja zaslon za video-chatt s DW-om.

Ova 28-godišnjakinja studira smanjeni broj sati jer ima kronične bolove i treba joj redovito liječenje. Na početku pandemije korone u Njemačkoj, upravo je odrađivala svoj praktični semestar u jednoj organizaciji za djecu i adolescente: "Tada je rečeno, moramo sve zatvoriti." Potom je pohađala i druge studijske module koji su se nudili na mreži. Kada je organizacija ponovno otvorena, nije smjela nastaviti raditi. Kao visoko rizična pacijentica sa slabim plućima nije trebala susretati toliko djece, kaže ona.

Infekcija koronom: strah i nada

Još uvijek bez mogućnosti da se vakciniše, zaražena je koronavirusom u aprilu 2021. godine: "Četvrti ili peti dan imala sam poteškoća s disanjem." Došla je hitna pomoć, ali klinike u Kölnu bile su pune. Primljena je na odjel intenzivne njege u susjednom gradu, bez pomoćnika, bez obitelji i priključena je na respirator. Kaže da se bojala da će umrijeti, ali se također nadala: "Ako sam uspjela sve drugo, moram i ovo", rekla je sebi. Nakon jedanaest dana je otpuštena iz bolnice. 

"Postići sve ostalo" za Arwu Abdulhameedu, koja sada ima njemačko državljanstvo, nikada nije bilo lako. Već zbog škole se obitelj preselila, a ni neka sveučilišta nemaju slobodan pristup za osobe u kolicima. Vaša sveučilišta su, kako kaže, vrlo angažirana, ali čak su i ovdje neki putevi naporni: "Dok stignem na vrh, pola predavanja je gotovo." Do kafeterije je, kaže, također teško doći.

Prepreke u građevinama i umovima

Tokom studija ona se bavila UN-ovom konvencijom o pravima osoba s posebnim potrebama, koju je Njemačka ratificirala 2009. godine. U njoj se traži ravnopravno sudjelovanje osoba s posebnim potrebama – i na području visokog obrazovanja. Ona napominje: „Zapravo su barijere u umu poput građevinskih barijera već odavno trebale nestati. No oni nisu nestali ni na sveučilištima ili u javnim zgradama niti u medicinskim ordinacijama." Ona kaže da dizalo na njezinoj željezničkoj stanici ne radi mjesecima.

Jürgen Dusel, povjerenik savezne vlade za invalide, naglašava: "Inkluzija nije ništa lijepo, ništa dobrotvorno, već ljudsko pravo. U Njemačkoj živi oko 13 milijuna osoba s invaliditetom. Oni imaju ista prava u našem društvu kao i svi drugi." Politika i društvo, kaže on, moraju osigurati da svi mogu sudjelovati u društvenom životu.

Arwa Abdulhameed doživljava strukturne barijere u radu s vlastima kada se mora boriti za pravo na asistenta. Prepreke u umu kada se ljudi ne obraćaju njoj, već samo njenim asistentima. Jedna žena joj je dala deset eura i odbila ih ponovo uzeti. Studentica odmahuje glavom: "Kao da ljudi u kolicima prose!"

Studija: žene sa posebnim potrebama u dvostruko nepovoljnijem položaju

Na sveučilištu se s nekim profesorima može vrlo dobro razgovarati o pravu na "naknadu za nedostatke", na primjer polagati ispite kasnije, sa drugima je teško, kaže ona. Kaže da želi da inkluzija postane nešto što se podrazumijeva. 

Studija Inicijative Aktion Mensch je pokazala da su žene s posebnim potrebama u dvostruko nepovoljnijem položaju na tržištu rada.

Prema istraživanju Njemačkog studentskog zbora, 11 posto od otprilike 2,8 milijuna studenata u 2016. godini imalo je zdravstvene poteškoće koje su otežavale studiranje. Trenutno je u toku novo istraživanje. Podaci o profesorima s posebnim potrebama nisu dostupni.

Sveučilišta trebaju uzore

Mora biti više profesora s posebnim potrebama koji će služiti kao uzor, kaže Saša Košanić (46). Sveučilišta bi, kako ona kaže, trebala oglašavati koju pomoć nude studentima s posebnim potrebama. 46-godišnjakinja radi kao predavačica na Sveučilištu John Moores u Liverpoolu.

Košanić je odrasla u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje je diplomirala i magistrirala. Zbog cerebralne paralize ona može kontrolirano pokretati samo jednu polovicu tijela. Sve ide sporije: "Kucam jednom rukom", kaže ona. Kaže kako to ne ide bez kreativnosti: čak je i kao dijete morala pronaći načine kako da stvari drugačije radi.

2002. godine sudjelovala je na Paraolimpijadi u Salt Lake Cityju kao skijašica. To ju je, kako kaže, osobno ojačalo, podučilo je disciplini i organizacijskom talentu. Kaže da mnogi ljudi s posebnim potrebama sa sobom donose takve snage, inače se uopće ne bi mogli nositi sa svojim životom.

Aktivno uključivanje - izvedba umjesto brojeva

Saša Kosanić je otišla u Veliku Britaniju na doktorat i u Njemačku na postdoktorske studije. Morala se, kaže, boriti za puno toga i osjećala se nevidljivom: "Procijenjena sam lošije nego što zapravo jesam", kaže ona. U pogledu raznolikosti i održivosti to se, kako kaže, mora promijeniti. Slika "savršenog znanstvenika" je, kaže, često slika „bijelog muškarca". U istraživanju provedenom među profesorima iz 2018. gotovo 60 posto žena reklo je da su bile diskriminirane zbog svog spola, u usporedbi sa samo šest posto muškaraca. Košanić vidi dvostruku diskriminaciju vidi: prema ženi i prema osobi s posebnim potrebama.

Ne biste trebali gledati brojke, već performanse, kaže ona. Ako imate teški invaliditet od 70 posto i za sve trebate puno više vremena, onda se broj njezinih publikacija ne može usporediti s brojem istraživača bez posebnih potreba, kaže ona. Ona zagovara aktivno uključivanje, "pozitivnu diskriminaciju", i poziva se na Francusku, gdje bivaju raspisani konkursi za radna mjesta za koja se mogu prijaviti samo znanstvenici s posebnim potrebama.

Jaz u istraživanju: klimatska kriza i posebne potrebe

Košanić, koja je geografkinja po struci, interdisciplinarno istražuje učinke klimatskih promjena na biološku raznolikost i život ljudi. Osobe s posebnim potrebama posebno su izložene riziku od posljedica ekstremne klimatske krize, kaže ona. Postoji jaz u istraživanju, kaže ona. S timom istraživača istraživala je situaciju na Madagaskaru - zbog korone iz daljine.

Saša Kosanić se zalaže za uključivanje u obrazovanje, posebno u predmetima MINT: matematiku, informatiku, prirodne znanosti i tehnologiju. "U predmetima MINT mi smo poput rijetkih, ugroženih vrsta", kaže ona sa smiješkom, dodajući kako se pri tome iz ekologije zna koliko je raznolikost važna: Znanstvenici s posebnim potrebama mogli bi nauci donijeti nove stvari.

Uz sve patnje, pandemija korone donijela je i mogućnosti za osobe s invaliditetom na sveučilištima. Konferencije su, kaže Kosanić, pristupačnije putem video chata. Sada postoje i virtualna terenska istraživanja. Hibridnim radom sveučilišta kao poslodavci više ne mogu lako tvrditi da ne mogu obezbijediti odgovarajuća radna mjesta, kaže ona. 

Digitalizacija i uključivanje

Dr. Irmhild Rogalla (55) se već duže vrijeme bavi digitalizacijom i pristupom bez barijera. Ova znanstvenica i autorica radi na novom Institutu za digitalno sudjelovanje na Sveučilištu u Bremenu.  Za video intervju sa DW-om angažirana je predvoditeljica za znakovni jezik.  "Mogu doduše govoriti, ali ništa ne razumijem", kaže ova znanstvenica. Godinama je istraživala kako bi pronašla programe koji udovoljavaju potrebama gluhih, prvo za telefonske pozive, a zatim za video konferencije.

Dugo je radila samostalno. „Ko zapošljava nekoga ovakvog", pita ona. U Institutu za digitalno sudjelovanje svi zaposlenici bi trebali imati posebne potrebe. Udruga Hildegardis iz Bonna je u okviru online dana za kandidiranje okupila visoko kvalificirane žene s posebnim potrebama i povezala ih s poslodavcima.

Irmhild Rogalla je tu upoznala ženu s poremećajem iz autističnog spektra. Ona je sada zaposlen u Bremenu.

Zanemarite sve koji kažu "Ne možeš to učiniti"

Arwa Abdulhameed iz Kölna u međuvremenu je dobila novu praksu. Ona u uvijek pokušava u svemu vidjeti i pozitivno: "Iako sam neke stvari paralizom izgubila, stekla sam druge stvari. Ja sam u drugoj sam zemlji. Upoznala sam vrlo dobre ljude i naučila mnoge stvari iznova cijeniti."

Studentica Abdulhameed se želi nastaviti boriti za svoja prava. Profesorica Kosanić savjetuje studentima s posebnim potrebama da ignoriraju svakoga ko kaže: "Ne možeš to učiniti." Irmhild Rogalla s ironijom gleda na očekivani manjak kvalificiranih radnika: vjerojatno će se morati početi zapošljavati žene, a možda čak i osobe s posebnim potrebama, kaže ona.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu