1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Istoriju Nijemaca afričkog porijekla učiniti vidljivijom

Nadine Wojcik
21. august 2023

Afro-njemačka porodica Diek živi u Njemačkoj već pet generacija, još od njemačkog carstva. Ali do danas trpi napade. Unuka Abenaa Adomako sada čini vidljivim ono što je odavno trebalo biti dio njemačke kulture sjećanja.

https://p.dw.com/p/4V03j
Emilie i Mendenga Diek sa kćerkama Erikom i Dorotheom 1920. godine sjede za stolom  uz kafu i kolač
Emilie i Mendenga Diek sa kćerkama Erikom i Dorotheom 1920. godine sjede za stolom uz kafu i kolačFoto: Privatbesitz Reiprich

Sala je ispunjena do posljednjeg mjesta, mnogi ljudi stoje naslonjeni na zid. Publika pažljivo upija porodičnu istoriju Abenae Adomako i njenu jasnu poruku: Crni Nijemci (Nijemci crne boje kože) se još od kolonijalizma u 19. vijeku bore za svoja prava.   Bili su proganjani od strane nacista, nevidljivi u poslijeratnoj Njemačkoj a sada žive sa izgrađenim samopouzdanjem u današnjem Berlinu. Pitanje, koje se pritom nameće, glasi: Kako je moguće da potomci porodice Diek već 130 godina žive u Njemačkoj a da se i dan-danas moraju boriti da budu priznati?

"Svi imamo iste nedostatke, bili crnci ili bijelci. Svi krećemo od nule. Iskopali smo istoriju na ‚crnoj strani' i sada se povezujemo", kaže Abenaa Adomako. Zajedno sa svojim bratom Royem i u bliskoj saradnji sa timom kustosa muzeja Schöneberg, ona je osmislila porodičnu izložbu pod nazivom "Tragovima porodice Diek. Priče crnih ljudi u Tempelhof-Schönebergu". .Zbog velike potražnje, izložba se sada produžava.

1. generacija: Migrantkinje i migranti iz njemačkih kolonija

„Kada pričam da nam je baka kuhala Königsberger Klopsen (kalinjingradske ćufte) ili Senfeiern (tvrdo kuhana jaja sa krompirom u sosu od senfa), to još uvijek nailazi na čuđenje",  mirno i staloženo objašnjava Abenaa Adomako. Njena porodica već pet generacija živi u Njemačkoj. Naviknuta je da stalno pojašnjava ljudima gdje leže njeni korijeni, bez želje da se pravda.

Istorija porodice Diek počinje sa mladićem Mandengom, koji je došao u Njemačku iz Kameruna 1891. godine i završio za obućara. Crnce su u kolonijalno doba smatrali "egzotičnim", pa ga je njegov majstor stavio u izlog.   Mandenga Diek daje ostavku i postaje trgovac. U Danzigu sklapa drugi brak sa Emilie iz Istočne Pruske i otvara "prodavnicu kolonijalne robe", kojom je opskrbljivao čak i carski dvor. On je cijenjen i poznat građanin. Njegove kćerke Erika i Doris pohađaju gimnaziju. A onda nacisti dolaze na vlast.

Dorothea Reiprich (rođena Diek) sa kolegicama 1944 u Danzigu
Dorothea Reiprich (rođena Diek) sa kolegicama 1944 u DanziguFoto: Privatbesitz Reiprich

2. generacija: Afro-Nijemci pod nacionalsocijalizmom

Prema nacističkoj rasnoj doktrini, koja je na snazi tokom vladavine Hitlera, djevojčicama nije dozvoljeno da pohađaju više škole. Komšije vrijeđaju porodicu, kćerke više ne smiju da se sastaju sa prijateljicama. Nacisti im oduzimaju pasoše. Diekovi i dalje žive u Njemačkoj, ali su zvanično „bez države". "Kćerke mnogo pate zbog toga. „Moja baka je htjela da bude ljekar, ali to je sve pokopano i uništeno", kaže Abenaa Adomako. Mandengu Dieku oduzimaju imovinu. On gubi svoju dobro uhodanu trgovinu. Diekovi se nekako snalaze, ali otac umire od srčanog udara.

Starija kćerka Erika radi kao računovođa. Njen rad se toleriše, sve dok skrivena radi u stražnjim uredima. Njenu mlađu sestru Doris to teško pogađa: oteta je i prisiljena da na nekoliko sedmica radi na dokovima u brodogradilištu u Gdanjsku. Kasnije je, zahvaljujući jednom dobronamjernom policajcu, za dlaku izbjegla prisilnu sterilizaciju.

Unuka Abenaa Adomako
Unuka Abenaa AdomakoFoto: Nadine Wojcik/DW

Entertainment postaje strategija preživljavanja

Temperamentna Erika se zaljubljuje u glumca Luisa Brodija, njih dvoje se vjenčavaju, dobijaju kćerku i odlaze u Berlin. Louis Brody također dolazi iz Kameruna i jedan je od rijetkih crnih glumaca, koji je stalno zaposlen. Glumi u oko 60 filmova, uglavnom kao statist, u samo tri filma dobija glavnu ulogu ili ulogu u kojoj govori. Abenaa Adomako svog djeda poznaje samo sa TV-a.

Filmski svijet je sigurno mjesto, industrija zabave nudi jednu od posljednjih mogućnosti zarade. Ali između 1933. i 1945. Brody nije imao izbora nego sudjelovati u kolonijalnim propagandnim filmovima. Stalno mora oponašati "divljake", degradirane na rasistički imidž "primitivnog" Afrikanca. Da je odbio, bilo bi mu zabranjeno obavljanje profesije ili bi ga poslali u koncentracioni logor.

Okosnica porodice Diek su zapravo žene. Počevši od istočne Pruskinje Emilie Diek, koja se nepokolebljivo opredjeljuje za svoju ljubav iz Kameruna i ponosno odgaja svoje kćeri. Oni su preživjeli progon nacionalsocijalista i održali cijelu porodicu na okupu nakon rata, uz neprekinutu radost življenja. Za Abenau Adomako, njena baka je bila važno sidro. "Često je imala goste i njen stan je bio pun života. Uvijek je imala crveno ofarbane nokte i cipele sa potpeticom. Bila je prilično poznata u svom susjedstvu."

Emilie Diek sa kćerkama Erikom i Dorotheom, unukama Beryl i Marion kao i Anna Reiprich
Foto: Privatbesitz Adomako

3. generacija: vakuum u poslijeratnoj Njemačkoj

Erika i Louis su dobili djevojčicu po imenu Beryl - majku Abenae Adomako. U Vajmarskoj Republici (1919-1933) Erika je iskusila raznoliko i tolerantnije društvo. Beryl, s druge strane, nakon rata odrasta u vakuumu. "Život crnaca je kategorički izbrisan. Ljudi su ili ubijani ili su morali emigrirati. Nastaje bolna praznina.

Za razliku od Erike, Beryl je prilično suzdržana žena. Ona se uklapa, pokušava biti nevidljiva u vakuumu poslijeratne Njemačke. Zaljubljuje se u muškarca iz Gane, s kojim dobija kćerku Abenau i sina Roya. "Moja majka je uvek pazila da se ponašamo što neprimjetnije", prisjeća se Abenaa svog djetinjstva.

Abenaa Adomako i njen brat Roy na izložbi u muzeju Schöneberg
Abenaa Adomako i njen brat Roy na izložbi u muzeju SchönebergFoto: Nadine Wojcik/DW

4. generacija: Mnogo nas je!

„Trebale su decenije rada da se oslobodimo omalovažavanja", kaže rođena Berlinčanka. Zato je ona danas sve glasnija. Usvojim ranim tridesetim postala je suosnivačica „Inicijative za crnce u Njemačkoj" (ISD). "Tu smo pronašli mjesto gdje se možemo ojačati i tražiti priznanje. Niko nas više ne može mimo nas."

Zajednica Nijemaca crne boje kože mora sama da razradi svoju istoriju, koja još uvijek nije adekvatno dokumentovana, niti se uči u školama. U poređenju sa SAD ili Velikom Britanijom, na primjer, Njemačka je još uvijek u povojima, kaže Abenaa Adomako, koja radi za jednu nevladinu organizaciju.

Dok mnogi Afroamerikanci, kao potomci robova, mogu da prate svoju porodičnu istoriju u arhivama i čije su priče odavno našle mjesto u kolektivnom pamćenju posebno u Oskarom nagrađenim filmovima kao što su "The Color Purple" Stevena Spielberga ili "12 godina robovanja" Stevea McQueena", u Njemačkoj još nisu postavljeni ni temelji za to.

8. marta 2023. postavljeni su "kamenovi spoticanja" za Eriku Diek i Louisa Brodyja na njihovom posljednjem mjestu boravka u Berlinu: na njima piše: "izopćeni i obespravljeni, preživjeli"
8. marta 2023. postavljeni su "kamenovi spoticanja" za Eriku Diek i Louisa Brodyja na njihovom posljednjem mjestu boravka u Berlinu: na njima piše: "izopćeni i obespravljeni, preživjeli"Foto: Fabian Sommer/dpa/picture alliance

5. generacija:  Afro-njemačka svakodnevica

Od proljeća 2023., dva mesingana „kamena spoticanja" (Stolpersteine) čuvaju sjećanje na posljednje mjesto prebivališta Erike Diek i Louisa Brodyja (čije je pravo ime Ludwig M'bebe Mpessa). Od  oko 100.000 mesinganih kamenova u cijeloj Njemačkoj,  ovi koji posjećaju na Eriku i Louisa su među prvih šest ikada postavljenih u znak sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma crne boje kože. Baka Erika nije doživjela kasno priznanje, umrla je 1999. godine. Majka Beril je veoma dirnuta, kaže Abenaa Adomako. "Uvijek puno plače kada je vodim na naše sastanke. Uvijek joj je to nedostajalo u životu - da im se kao crncima omogući da ispričaju svoje priče."

Abenaa Adomako je rodila kćerku Antoniju Adomako, koja je peta generacija afro-njemačke porodice. Ova 24-godišnjakinja radi kao umjetnica u Londonu, a u svojim fotografskim radovima. bavi se i istorijom svoje porodice.  Dok je još bila u školi, razrednica je Antoniju htjela upisati na dopunsku nastavu njemačkog jezika. „Učiteljica me je nekoliko puta zvala i žalila se da moja kćerka nije došla na čas", prisjeća se Adomako. Odlučujući faktor za ovu odluku je očigledno bila boja kože.

Abenaa Adomako od malih nogu je vodila svoju kćer na sastanke i događaje u afrodijaspori. "Ona ne doživljava svoj život u Njemačkoj kao mnogi ljudi crne boje kože, kada opisuju svoju svakodnevicu", kaže njena majka i dodaje: Moja kćerka je opuštenija od moje generacije. Ja sam više u borbenom modusu, dok ona doživljava diverzitet, u kojem se neke rasprave više ne vode jer postaju izlišne", samouvjereno kaže Abenaa Adomako.

Za razliku od svoje bake Erike, koja je rođena u Gdanjsku a umrla u Berlinu i koja nikada nije posjetila domovinu svojih predaka, Abenaa redovno putuje u Ganu, zemlju njenog oca, kako bi posjetila porodicu. Tim posjetama ona „puni svoju afro-njemačku bateriju".

Riječima je ljude moguće diskriminirati, povrijediti i izopćiti. Kako bi se suprotstavili diskriminatornoj upotrebi jezika, tekstovi na izložbi "Tragom porodice Diek" koriste pojmove crni ljudi" i crni Nijemci" za ljude crne boje kože" i Nijemce crne boje kože" kao izraz samoosnaživanja. DW je odlučio da usvoji tu terminologiju u ovom članku.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu