Iranski nuklearni program: Hronika diplomatske borbe

Od aprila 2021. godine SAD i Iran pregovaraju o oživljavanju Bečkog nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, koji se zvanično zove: „Zajednički sveobuhvatni program za akciju“ (JCPoA). Iz tog sporazuma, koji je postignut nakon više od dvanaest godina međunarodnih pregovora o iranskom nuklearnom programu, SAD su se povukle pod predsjednikom Trampom, 2018. godine. Tramp je izrazio uvjerenje da može da postigne „bolji dogovor“ od onog koji je potpisao njegov prethodnik Obama. Međutim, njegova politika „maksimalnog pritiska“ na Iran nije urodila plodom.

Svrha sporazuma JCPoA je da Iranu blokira pristup nuklearnom oružju na određeni vremenski period ili da ga znatno oteža. U zamjenu za ograničenja i stroge kontrole nuklearnog programa, Iranu je obećano ukidanje većine međunarodnih sankcija i obnavljanje prijeko potrebnih ekonomskih odnosa s drugim zemljama.

Godinu dana nakon što su se SAD povukle iz sporazuma, Iran je takođe postepeno počeo da se odriče obaveza i, između ostalog, da obogaćuje uranijum do nivoa od 20 odsto. Prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) iz maja 2022. godine, Iran je imao osamnaest puta više obogaćenog uranijuma nego što je dogovoreno sporazumom JCPoA. Prema sopstvenim navodima, Iran je sada tehnički sposoban da proizvede atomsku bombu.

Njemačka inicijativa iz 2003. godine

Satelitski snimci i istraga IAEA iz 2003. godine pružili su dokaze o tajnom iranskom vojnom nuklearnom programu. Bivši ministar spoljnih poslova Njemačke, Joška Fišer, tada je ubijedio svoje kolege iz Velike Britanije i Francuske da započnu pregovore sa Teheranom o iranskom nuklearnom programu. Nakon američke intervencije u Iraku 2003. godine, te tri zemlje željele su da spriječe novu vojnu eskalaciju u svom širem susjedstvu. Istovremeno, postojala je zabrinutost da bi Iran, kao i ranije Sjeverna Koreja, mogao da odustane od Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT).

U svojoj „Evropskoj bezbjednosnoj strategiji“ iz 2003. godine, EU je definisala širenje oružja za masovno uništenje kao najveću potencijalnu prijetnju evropskoj bezbjednosti. Evropska inicijativa imala je za cilj strožiju kontrolu iranskog nuklearnog programa od strane Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).

Od 2006. godine u pregovarački proces su se sve više uključivale SAD i Ujedinjene nacije. Nastao je pregovarački format koji je i danas standardan: Iran i „5 plus 1“ – pet sila koje imaju pravo veta u UN: Kina, Rusija, SAD, Francuska, Velika Britanija, plus Njemačka. Format je poznat i pod skraćenicom E3-plus-3, odnosno tri navedene zemlje EU, plus Rusija, Kina i SAD.

Teški pregovori sa beskompromisnim Irancima

Pregovori sa Iranom počeli su pod reformski orijentisanim predsjednikom Mohamadom Hatamijem (1997-2005). Pod njegovim nasljednikom, tvrdolinijašem Mahmudom Ahmadinedžadom (2005-20013) oni su sve više posustajali. Iranski pregovarač za nuklearna pitanja Ali Laridžani 2007. godine je podneo ostavku. Predsjednik Ahmadinedžad je za svog glavnog pregovarača predložio beskompromisnog ideologa Saida Džalilija. Džalili nije bio spreman čak ni da putuju u Evropu, na pregovore. Pregovori u Bagdadu postali su sinonim za neuspjeh. Uslijedila je petnaestomjesečna tišina. Novi direktni pregovori počeli su u aprilu 2012. godine u Istanbulu. Džalili se kao kandidat spremao za predsjedničke izbore 2013. godine, ali je pobjedu odnio umjereniji Hasan Rohani.

Rohani je naložio svom ministru spoljnih poslova Mohamedu Džavadu Zarifu da nastavi dijalog. Zarif je više od dvije decenije živio u SAD i bio je vješt diplomata. Čak je stupio u direktne razgovore sa svojim američkim kolegom Džonom Kerijem – prekršivši tabu u iranskoj politici.

Ali to je dovelo do uspjeha: 2015. godine Iran i E3-plus-3 potpisali su u Beču sporazum JCPoA. Taj događaj mnogi su pozdravili kao veliki trenutak u međunarodnoj diplomatiji.

Povlačenje SAD nije bilo planirano

JCPoA je skup dobrovoljnih mjera obje strane, koje su Rezolucijom 2231 Savjeta bezbjednosti UN postale obavezujuće po međunarodnom pravu. Savjet bezbjednosti je takođe odlučio o nizu koraka vezanih za implementaciju. To takođe uključuju takozvani „snepbek" mehanizam, koji omogućava brzo i jednostavno vraćanje ublaženih sankcija, ako Teheran prekrši sporazum. Niko nije mogao da pretpostavi da će se SAD povući iz sporazuma, pa stoga nije bilo odredbi vezanih za tu mogućnost.

Međutim, 2018. godine se upravo to desilo. Već tokom predizborne kampanje Donald Tramp je kritikovao JCPoA kao „najgori sporazum ikada“. Godinu dana nakon što je kao predsjednik ušao u Bijelu kuću, jednostrano je raskinuo sporazum. Njegova politika „maksimalnog pritiska" trebalo je da natjera Teheran da prihvati plan od 12 tačaka, koji je predstavio državni sekretar Majk Pompeo, ali taj plan je za Iran bio neprihvatljiv.

On je uključivao zahtjeve koji su bili izvan nuklearne oblasti. Recimo, Iran je trebalo da okonča svoje miješanje u regionalne sukobe, kao i svoje konvencionalno raketno naoružavanje. Vašington je jednostrano uveo niz novih sankcija Teheranu. To je imalo ogromne posljedice po iranske potencijalne poslovne partnere na Zapadu i njihove zajmodavce: iz straha od takozvanih sekundarnih sankcija SAD, koje bi mogle da dovedu do velikih kazni i isključenja sa tržišta SAD, nije došlo do trgovinskog uspona kojem se Iran nadao.

Uzaludni napori „E3"

Francuska, Njemačka i Velika Britanija – odnosno „E3“, ipak su pokušale da spasu sporazum. Uspostavile su INSTEKS (INSTEX), „Instrument za podršku trgovinskim razmenama“, kako bi se omogućila trgovina sa Iranom uprkos američkim sankcijama. INSTEKS je trebalo da omogući legitimnu trgovinu sa Iranom. Kako se SAD ne bi naljutile, INSTEKS je trebalo da bude ograničen na trgovinu humanitarnom robom. Ali to je bilo daleko od dovoljnog kako bi se nadoknadili ekonomski gubici Irana. Inicijativa INSTEKS se na kraju ipak pokazala kao neuspješna. Iran je na svoj način reagovao na pritisak SAD: nastavio je sve više da obogaćuje uranijum.

Prema podacima IAEA, procjenjuje se da je od sredine maja 2022. godine u iranskim zalihama bilo oko 3.800 kilograma obogaćenog uranijuma. Nuklearnim sporazumom Iran se obavezao na maksimalnih 202,8 kilograma. Prema izvještaju, Iran takođe obogaćuje uranijum znatno iznad nivoa od 3,67 odsto koji predviđa sporazum. Zalihe do 20 odsto obogaćenog uranijuma, od marta su povećane za 56,3 kilograma, na 238,4 kilograma, a zalihe do 60 odsto obogaćenog uranijuma povećane su za 9,9 kilograma, na 43,1 kilogram. Za pravljenje atomske bombe potreban je uranijum obogaćen na oko 90 odsto.

Mogu li SAD i Iran još da postignu dogovor?

SAD pod predsjednikom Bajdenom i Iran pod tvrdolinijašem Ebrahimom Raisijem kao predsjednikom, najavili su spremnost da se sporazum oživi. Pregovore u Beču od aprila 2021. godine koordiniše visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost Žozep Borel.

Glavni iranski pregovarač Ali Bageri izbjegava direktne razgovore sa SAD. Međutim, razlike između vlada u Vašingtonu i Teheranu su i dalje velike. Obe strane su pod unutrašnjim pritiskom, nijedna ne želi da bude označena kao mekana. Tvrdolinijaši u Iranu zahtijevaju garancije SAD da nijedan budući predsjednik SAD više neće moći da se povuče iz sporazuma. Predsjednik Bajden to odbacuje. Republikanci prijete da će se povući i iz obnovljenog sporazuma, ukoliko njihov kandidat bude novi predsjednik SAD.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu