I stranci mogu biti rasisti

Ima recimo jedan beskućnik, Poljak, koji se nedaleko od moje zgrade redovno opija na željezničkoj stanici. Moje poznavanje Poljaka ograničeno je na psovke i zdravice, što je sasvim dovoljno da bih ga razumio. Kada sam nedavno na putu ka poslu naletio na njega, vrijeđao je jednu ženu zato što je nosila maramu na glavi. Ona se okrenula, zgroženo ga pogledala i suvereno nastavila dalje. Znam da baš ne priliči govoriti ružno o beskućnicima, ali od tog dana mi on jednostavno više nije naročito simpatičan.

Dobro mogu da zamislim tog beskućnika kako na dan poljske nezavisnosti sa 60.000 desničarskih ekstremista stoji u Varšavi i urla „Čitava Poljska pjeva sa nama, izbjeglice odjebite!" Ili kako se zalaže za „bijelu Evropu bratskih nacija". I dok on tamo stoji i protestuje protiv muslimana i izbjeglica – kojih u Poljskoj gotovo i da nema – demonstranti, ekstremni desničari ga gledaju puni prezira. Zato što je beskućnik. To što je neko pogođen diskriminacijom, ne čini ga boljim čovjekom.

Manjine nisu prirodni saborci za poštenije društvo

Nacionalizam, antisemitizam i rasizam široko su rasprostranjene ideologije – kod milionera, beskućnika, domaćeg stanovništva, kao i kod migranata. Rasista sa diplomom, u odijelu, samo je naučio svoju mržnju elokventnije da izrazi od beskućnika. Široko rasprostranjeno uvjerenje da su siromašniji, manje obrazovani ljudi, podložniji tim ideologijama, empirijski nije održiva. To je samo jedna od mnogih netrpeljivosti prema „onima tamo dole". Ali isto tako naivno je široko rasprostranjeno mišljenje među ljevičarima da su migranti i manjine prirodni saveznici u borbi za otvoreno i pravednije društvo.

Pojedini njemački Turci glasno negoduju zbog jačanja desničarskih populista u Njemačkoj i s pravom kažu da je pravna država zakazala kada je riječ o rasvjetljavanju ubistava NSU (Nacionalsocijalističko podzemlje, teroristička organizacija čiji su članovi optuženi ubistva desetoro ljudi tokom prve dekade 2000-ih godina, među kojima je bilo osmoro Turaka, prim. red). Ali istovremeno nemaju nijednu riječ kritike na račun Erdogana i puni su hvalospjeva o situaciji u Turskoj. Zbog niskih zarada, pojedini Rumuni i Bugari opravdano se bune da su eskploatisani – a onda psuju Rome iz njihovih domovina koji takođe žele da dođu u Njemačku. Ima i Rusa koji se žale da su diskriminisani u Njemačkoj, a već u sljedećoj rečenici otvore paljbu po centralnoazijskim gastarbajterima u Rusiji.

Ne idealizovati ljude drugog porijekla

Spisak može i dalje da se širi, ali razumjeli ste smisao. Ti ljudi su veoma slični. Za njih je potpuno u redu kada se pripadnici manjina vrijeđaju, kada im se prijeti i kada se isključuju. Ali samo dotle dok i sami ne postanu manjina.

Ne ocjenjivati ljude prema njihovom porijeklu, ne znači samo da ih ne treba demonizovati, već i da ih ne treba idealizovati. I jedno i drugo je rasizam, čak i ako namjere možda nisu bile loše. U konkretnim slučajevima potrebno je napraviti razlike. Ako jedan 18-godišnji Sirijac koji je došao u Njemačku do sada nije naučio da je Hitler bio zlo, može pokušati da mu se to objasni. Ali kada jedan 18-godišnji Nijemac i nakon višegodišnjih časova istorije to ne shvata, onda je problem veći.

Naročito je kompleksno kada oni koji mrze strance pobjegnu u inostranstvo i nalete na druge koji mrze strance. Zvuči isuviše apstraktno? Rado ću pokušati da objasnim jednim primjerom. Na nekim demonstracijama ekstremnih desničara u Beču, čuo sam jezik mojih roditelja. Na njima je bio veliki broj Srba i Hrvata koji su protestovali protiv dolaska izbjeglica, islamizacije, ili o čemu već sve fantaziraju.

Srbi, Hrvati i Poljaci protestuju protiv izbjeglica

Nacionalisti Srbi i nacionalisti Hrvati jedni druge ne vole – osim ako su u Beču gdje se protestuje protiv migranata i izbjeglica. Tamo se brzo okupljaju kako bi svoju mržnju prenijeli na druge. Ljudi iz bivše Jugoslavije su ti koji su sedamdesetih godina kao gastarabajteri, i kasnije opet u devedesetim godinama kao izbjeglice, došli u Austriju. Austrijski nacionalisti tada ih nisu željeli. Ali otkako sve ljudi više iz Sirije živi u Austriji, stare izbjeglice sa Balkana odjednom su u redu. Naravno to važi samo za „bijele" ljude sa Balkana, ne i za Rome.

Srbi, Hrvati, Poljaci i drugi ljudi iz centralne i istočne Evrope sada zajedno marširaju u Njemačkoj i Austriji sa ljudima koji su donedavno htjeli da ih izbace iz zemlje. Od početka rata u Siriji, balkanske izbjeglice se bolje kotiraju i sada su dovoljno dobre da bi mogle da učestvuju na demonstracijama protiv izbjeglica. Ukoliko bi to trebalo da bude integracija, onda je ona uspješno obavljena. Evropski nacionalisti odlično su umreženi. Zajednički neprijatelji su im izbjeglice i muslimani. Potpuno nebitno je da li ih u nekim zemljama ima ili ne.

Na zgradi Kulturnog centra mog rodnog grada nekada je pisalo: „Svi smo mi stranci, skoro svuda." Volim tu rečenicu, ali trebalo bi još dodati: „I stranci mogu da budu rasisti, svuda."

Krsto Lazarević je rođen u Bosni i Hercegovini i kao dijete je sa roditeljima iz BiH pobjegao u Njemačku. Danas živi u Berlinu i piše za nekoliko medija na njemačkom jeziku.