Hrvatska ne poštuje mlade, zato i demografski tone
22. juni 2018
„Planiram poslati djecu na studiranje u inozemstvo", kaže Julijana Adamović, socijalna pedagoginja iz Vukovara, majka sina srednjoškolca i kćeri osnovnoškolke. Kaže, razloge treba tražiti u očajnom obrazovanju, premalo zastupljenom istraživačkom radu i neposvećenosti studentima. „Poslije, ako budu htjeli, neka se vrate. Oni su snaga koji bi mogli ili barem trebali mijenjati Hrvatsku", objašnjava svoj stav pa dodaje: „Novac mi nije presudan, zadovoljna sam i bez puno novca. U Hrvatskoj mi smeta korupcija, nesposobnost i činjenica da ispodprosječni dolaze do pozicija zbog nesposobnosti. Zato ću poslati djecu van."
Novinarka Silvija Šeparović iz Zagreba već je stariju kćer poslala u Njemačku, dok je mlađa upisala srednju školu u Zagrebu. Nada se da će i druga kćer nastaviti školovanje pa i život u inozemstvu. „Otišla je sama, bez da sam ju gurala. Snalazi se, a ja joj pomažem. Razlozi? Društvo kao da je izgubilo kompas, ne ide naprijed. Rasprave se svode na upitne argumente i vrijednosti; neobavljen obračun s lošom prošlosti, narušavanje sekularne države, školstvo koje ne prati moderne misli i postupke, korupcija raširena do najnižih razina. Sve su to razlozi za odlazak", govori za Deutsche Welle Šeparović. Strah ju je, kaže, da će se mladi naći u istoj klopci kao i prijašnje generacije. „To je klopka loših politika koje su u stanju ratovati, ali ne i temeljito promijeniti društvo."
„Svoju kćer bih jednog dana rado poslala van, samo zato da ne radi poput mene za malu plaću, vikendom i blagdanom. Ali strah me je da neću imati dovoljno novca za to", riječi su zagrebačke trgovkinje Jasne Mikić. Kaže, htjela je imati još djece, no ona i suprug rade u istom trgovačkom lancu i zarađuju taman toliko da se provuku od mjeseca do mjeseca. Za nju su, čini se, već sve karte na stolu i pomirila se sa svojim sudbinom. „Samo da ne bude gore, a moglo bi biti", misli.
Je li način života kriv za sve?
Gornje tri priče indikativne su za lošu demografsku sliku Hrvatske koja je, prema nekim izračunima, već pala ispod 4 milijuna stanovnika. Svakog se dana 180 građana iseli, a rađa se tek 1,46 dijete po ženi. Fenomen pada nataliteta zabilježen je još u Jugoslaviji koja je u 30 godina (1947-1977) padala s 27 na 17 živorođenih na tisuću stanovnika. Sve do današnjih 9 u Hrvatskoj.
Tadašnji mediji to su objasnili s porastom standarda i promjenom životnih stilova, što i neki danas tvrde, no profesorica Branka Galić, sociologinja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, misli da je problem puno slojevitiji. Ilustrira to podatkom da neke razvijenije države EU i SAD-a imaju viši i standard i natalitet od Hrvatske.
„Ne bih se sasvim složila da se danas radi o 'porastu standarda' u Hrvatskoj u odnosu na Jugoslaviju, jer bi se to trebalo usporediti po određenim pokazateljima da bi se potvrdila ili opovrgla takva tvrdnja. No, generalno govoreći, točno je da je natalitet razvijenih zemalja niži od mnogih nerazvijenih u globalnim razmjerima. Složila bih se da 'novac ne rađa ljude', ali uvjeti života, egzistencijalne (ne)prilike, socijalne i političke okolnosti svakako utječu na natalitet koji ovisi o cijelom nizu kriterija koji se trebaju poklopiti da bi se on ostvarivao na zadovoljavajući način", tvrdi dr. Galić.
Stihija umjesto politike
Hrvatska, dodaje, nema osmišljenu i uspješnu demografsku politiku, dok je zauzimanje za povećanje nataliteta tek deklarativno. „Država u stvarnom životu zapravo nikakve pozitivne mjere ne poduzima niti temeljitije radi na povećanju nataliteta, već to naprosto prepušta društvenoj stihiji, što već možemo pratiti desetljećima. Hrvatska ima stopu fertiliteta (1,46) čak ispod prosjeka EU, koji je 1,58. Takva demografska politika, ili bolje rečeno 'nepolitika', prisutna je desetljećima, a zadnjih godina se dodatno ubrzava, budući da se reproduktivno najsposobnija, mlada te obrazovana populacija ubrzano iseljava i to, što je najviše zabrinjavajuće, najvjerojatnije trajno."
Danas su tako mnogočlane obitelji sve rjeđi razlog za televizijske priloge iz rubrike „vjerovali ili ne", a ako ih i ima onda izazivaju nešto nalik zgražanju deklarativno katoličke javnosti. Čak i običaj da se državni vrh poziva na kumstva desetog i svakog idućeg djeteta – nestaje. „Mislim da je prije posrijedi čuđenje nego zgražanje, budući da je teško prehranjivati i daleko manji broj djece. Osim toga, rađanje i trudnoće su još uvijek nešto što spada primarno u žensku reprodukciju i na njezin račun, uključujući i sve rizike i posljedice trudnoća i poroda. Zbog toga je sasvim razumljivo da se mnoge žene ne žele izlagati višestrukim rizicima s brojnim trudnoćama i porodima nego to uglavnom ograničavaju na manji broj djece. To tim više što sa životnim vijekom i sve brojnijim trudnoćama rizici dodatno rastu", objašnjava profesorica Galić. Pri tome odbija navode da je roditeljstvo biološki imperativ koji popušta s razvojem društva: „Smisao života ljudi nije samo reprodukcija vrste, nego štošta drugoga što ljudi rade u društvu i kulturi. Mnogi ljudi svjesno ne žele imati djecu i to je njihov životni odabir, na kojeg imaju pravo."
„Štošta je normalno u civilizaciji…"
No gdje je onda rješenje problema? Je li negativna demografija normalan civilizacijski proces? Na ova pitanja Galić kaže da je štošta toga normalno u civilizaciji i ljudskoj vrsti, pa i ratovi. „Logično je da u nepovoljnim ekonomskim i političkim okolnostima nema volje ni želje za stvaranjem potomaka. Mislim da tu zapravo nije ništa čudno. Isto tako, kada su okolnosti povoljnije, uvjeti u društvu pozitivni i kada postoje višestruki preduvjeti za ostvarenje reprodukcije (prije svega stan, posao i perspektiva mladih) onda mislim da se i povećavaju šanse za povećanje nataliteta. To dokazuju neke razvijene zemlje EU, kao što su skandinavske zemlje i Francuska, primjerice. No, Hrvatska se tu, nažalost, nema čime podičiti. Naša zemlja zapravo ne podržava i ne poštuje mlade i njihovu perspektivu. Ona ih zapravo zanemaruje." Kao dokaz, profesorica nudi zastario sustav obrazovanja i školstva koji sve više odudara od društvenih promjena.
Socijalne usluge po povoljnim cijenama, siguran posao u profesijama za koje se mladi danas školuju, redovita plaća – važni su kriteriji za rađanje djece potvrđuje Galić i dodaje: „Hoće li to biti kriterij za rađanje troje i više djece, teško je odgovoriti bez podataka iz istraživanja, koja u Hrvatskoj nisu rađena. Eto, i to je jedan od pokazatelja koliko državu zabrinjava to stanje s natalitetom, kad ne nudi nikakve resurse za izvođenje znanstvenih istraživanja koja bi mogla pokazati neke projekcije u očekivanjima i preferencijama stanja s natalitetom pod određenim okolnostima, primjerice."
Zabrana pobačaja nije demografska mjera
Povlačenje paralela između niskog nataliteta i dostupnosti pobačaja, a što se čuje od klera i konzervativnih aktivista, profesorica odbacuje. „Zabrana pobačaja nije demografska mjera, već predstavlja samo jednu represivnu metodu uskraćivanja ženama i parovima reproduktivnih prava. Niti Irska, recimo, koja je desetljećima imala vrlo restriktivan zakon o zabrani pobačaja nije uspjela postići svoj gospodarski razvoj zahvaljujući takvom represivnom zakonu, nego zahvaljujući ekonomskim, socijalnim i znanstvenim kriterijima i učincima koje je ugradila u svoj gospodarski rast."
S druge strane, ističe primjere brojnih zemalja u EU s legaliziranim pobačajem koje imaju veći natalitet od Hrvatske i vrlo razvijeno gospodarstvo: „Najveću stopu fertiliteta od EU zemalja ima Francuska (2,1). Irska ima istu stopu kao i liberalna Švedska (1,99), usprkos restriktivnom zakonu, a slično ima i Velika Britanija (1,81), s liberalnim zakonom. Prema tome, sigurno je da kriminalizacija pobačaja ne bi riješila pitanje nataliteta u Hrvatskoj, kao što ne bi riješila niti glavni problem – negativan gospodarski trend razvoja i nedostatak učinkovite gospodarske politike."
No to je tek jedan od svjetonazorskih ratova koji se trenutno vode u Hrvatskoj i u kojima dobar dio mladih ne želi sudjelovati. Ne čudi stoga da oni koji su se odselili poručuju: „Hrvatska je lijepa. Obitelj je tu, prijatelji, more i sunce. Ali kao država je – jednostavno loša."