Nacionalizam je u Hrvatskoj svakodnevica
15. juli 2020
Skandali u vezi sa desnoekstremističkim i nacionalističkim izjavama i gestovima su u najmlađoj članici Evropske unije, Hrvatskoj gotovo svakdonevica. Ali, javnost se zbog toga skoro uopšte ne uzbuđuje. Pa čak i sada, kada je golman njemačke fudbalske reprezentacije i golman Bajerna iz Minhena, Manuel Nojer na odmoru na jadranskoj obali, sa svojim hrvatskim prijateljima gromoglasno pjevao skandaloznu nacionalističku pjesmu, mediji u najmlađoj članici EU se samo čude zašto je to u Njemačkoj izazvalo tako veliku reakciju. „Njemački mediji brutalno napadaju Nojera", kritikuje na primjer prominentni tportal.hr i renomirani Večernji list.
Šta se tamo desilo? Nojer je bio na odmoru kod svog dugogodišnjeg trenera Tonija Topalovića, koji posjeduje imanje u Brelama. Na jednom izletu na ostrvu Šipan, na kojem se očigledno i dobro popilo, Nojer & Co. su uz harmoniku pjevali nacionalistički petparački hit „Lijepa li si". U pjesmi se kao hrvatska teritorija pominju i dijelovi susjedne Bosne i Hercegovine, u kojima žive Hrvati, a koji su se u ratu (1992-1995) odcijepili od BiH i htjeli da se priključe Hrvatskoj.
Dakle, jasno je da se radi o jednoj revizionističkoj pjesmi. To je isto kao kada bi se u Njemačkoj pjevale pjesme koje veličaju pravo na francuski Alzas ili na oblasti u Poljskoj koje su do 1945. pripadale Njemačkoj.
Nojer se u međuvremenu izvinio. Kaže da nije znao sadržaj pjesme. Međutim, lokalni list „Dubrovački vjesnik" se čudi s obzirom da „Nojer očigledno napamet zna tekst pjesme". "Poznato je da Nojer prilično dobro razumije hrvatski, ali ne govori ga tako dobro", piše list. Na kraju krajeva, ovaj njemački golman već dugo igra zajedno sa hrvatskim fudbalerima poput Ivana Raketića, Ivice Olića, Marija Mandžukića i Ivana Perišića, koji je zajedno s njima redovan gost u Hrvatskoj, navodi još dubrovački dnevnik.
Religiozne, nacionalističke i fašističke auzije
"Lijepa li si" je veliki hit hrvatskog pjevača Marka Perkovića, koji se nazvao po njegovoj mašinki iz rata u Hrvatskoj (1991-1995) - Tompson. Perković se specijalizovao za pjesme koje imaju religiozne, nacionalističke i fašističke aluzije. Od kada je Hrvatska postala vicešampion na Svjetskom prvenstvu u fudbalu prije dvije godine, njegova pjesma „Lijepa li si" je nezvanična himna fudbalskih navijača. Tada su hrvatske fudbalske zvijezde pozirale ponosno sa autorom i pjevačem, koji im je bio muzička pratnja na dočeku u glavnom gradu Zagrebu.
Pored moćne i veoma konzervativne Katoličke crkve, kao i jakog desnog političkog krila, u Hrvatskoj je i fudbalska scena do danas utočište ekstremističkih i neljudskih ideja.
Bilo da se radi o Mariju Mandžukiću, koji je 2012. nakon jednog postignutog gola simbolično pozdravio ispred generala Anta Gotovine i Mladena Markača, protiv kojih se tada vodio proces pred Haškim sudom. Ili kada je Josip Šimunić godinu dana kasnije, nakon kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo zgrabio mikrofon i sa publikom razmijenio fašistički pozdrav „Za dom - spremni".
Najvećem broju ovakvih skandala u hrvatskim medijima ne pridaje se značaj – i na kraju se i prihvate. A upravo je pozdrav „Za dom – spremni", koji su Hitlerovi saveznici fašističke Ustaše, koristile u Drugom svjetskom ratu, već decenijama je tačka sporenja. Donedavna predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović oduševljeno je to legalizovala kao „najnormalniji hrvatski pozdrav", da bi se poslije izvinjavala.
Fašistički pozdrav
Hrvatski Ustavni sud je„Za dom – spremni" ponovo proglasio protivustavnim i samim tim zabranjenim. Međutim, Visoki prekršajni sud je nasuprot tome proteklog mjeseca odlučio da sporni pozdrav na početku Tompsonove pjesme „Bojna Čavoglave" nije prekršaj protiv javnog reda i mira.
Glorifikacija ustaške države koja je, kako se procjenjuje, u Jasenovcu ubila 100.000 Srba, Jevreja, Sintija i Roma kao i političkih protivnika, toleriše se čak i u političkom centru ove države-članice Evropske unije. Pri tom se tu ne radi o nekoj akademskoj diskusiji – već o društvenom diskursu, koji konstatno vodi ka opasnim političkim situacijama.
Prošlog juna su fanovi Dinama iz Zagreba, Bad Blue Boysi, razvili transparent na kojem su najavili silovanja srpskih žena i djece. Nekoliko dana kasnije u Zagrebu je osvanuo grafit na engleskom „Serbian Familly Tree" (Srpsko porodično stablo) – na granama ovog skandaloznog „drveta porijekla" su bili obješeni ljudi.
Povik „Ubi Srbina!" nerjetko se čuje sa tribina hrvatskih fudbalskih stadiona. Kontinuirano rivalstvo sa Srbima, koje je kulminiralo čak i građanskim ratom (1992-1995), je pored trivijalizacije fašističke prošlosti, glavna pokretačka snaga ekstremnog nacionalizma i fašizma.
Granica onog što se smije reći
Stalno pomjeranje granica onoga što se smije reći, seže čak do političkog centra, što ne uklanjanja stare neprijateljske slike već ih čak pojačava. Aktuelna analiza udžbenika u školama u Hrvatskoj i Srbiji pokazala je da se đaci i dalje indoktrinišu istim nacionalističkim stereotipima kao i u ratnim 1990-im.
Pri tom se neke nacionalne pozicije nekritički glorifikuju, a navodni protivnici demonizuju. A upravo je to konstantno nacionalističko pumpanje u ranim 1990-im dovelo do rata u Jugoslaviji.