Hrvate samo zanimaju suđenja hrvatskim generalima
26. oktobar 2009„Opet nemrem najti u Večernjaku izvještaje sa suđenja u Haagu. Zakaj moram lutati po bespućima interneta da saznam nekaj, kaj bi mi moje novine morale prvo pogurnuti pod nos?“ – ovim se riječima jedan od čitatelja, potpisan kao Jura Luzer, obratio kolumnistici spomenutog hrvatskog dnevnog lista. Da je u hrvatskim medijima teško doći do informacija o suđenjima na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije potvrđuje i Vesna Teršelić, voditeljica zagrebačke Documente. „Preko medija u Hrvatskoj nije lako pomno pratiti suđenja: Jedva da imamo medije koji bi, recimo, slali izvjestitelje baš u Haag, kako bi iz dana u dan izvještavali. Tako je kvalitetno praćenje moguće samo ako je netko u mogućnosti izdvojiti vrijeme i pratiti suđenje preko internetskih veza u stvarnom vremenu“, navodi Teršelić.
Kazna za ono što je učinio našem narodu i muslimanima
Koliko suđenja u Haagu uopće zanimaju građane u Hrvatskoj? Znaju li da bi trebao početi proces protiv Radovana Karadžića? Prate li što se zbiva u Tribunalu?
- „Baš puno ne pratim, ali da, treba bit osuđen, treba.“
- „Meni je to gubljenje vremena.“
- „Mislim da takvim zločincima treba suditi.“
- „Mora mu se suditi i maksimalno ga kazniti. Svakako mora odgovarati.“
- „Već bi se to konačno trebalo riješiti i da (Karadžić) dobije zasluženu kaznu s obzirom na sve ono što je učinio i našem narodu i Bosancima, muslimanima.“
Da ljudi očekuju pravdu, da očekuju činjenice o zločinima i da bi bili zainteresirani za informacije o suđenju – Teršelić zaključuje i po zanimanju za procese koji se vode u Hrvatskoj. Kaže da može primijetiti da ljudi to prate, „jer na našim internetskim stranicama – i Centra za mir iz Osijeka i Documente – vidim da se ljudi informiraju, da ljudi čitaju izvještaje sa suđenja, da interesa ima.“
Pisalo se više o Karadžićevom privatnom životu nego o genocidu
Pa ipak, u medijima nedostaje kvalitetan sažetak onoga što se zbiva u sudnici, za što novinari trebaju biti specijalizirani, ističe voditeljica Documente. A kada se analizira medijsko izvještavanje o suđenjima, publika postaje žrtvom jednog neobičnog sindroma, kaže Teršelić: „Recimo kad se analiziralo izvještavanje u trenu kad je Karadžić i uhićen - više se pisalo o nekakvim senzacionalističkim detaljima iz njegovog privatnog života nego što se pisalo o onom za što je optužen. Nije se tako puno pisalo o samom genocidu, o žrtvama genocida.“
Objaviti činjenice o ratnim zločinima
Upravo je žrtvama već dosta sudskih rasprava, upozorava Katarina Kruhonja iz osječkog centra za mir, nenasilje i ljudska prava. „Mjesta stradalnika obitelji žrtava, najčešće su prazna - oni i ne dolaze u sudnice. Mnogi kad čuju za ratni zločin više ne žele o tom niti razgovarati,“ ističe Kruhonja i dodaje kako žrtve zločina moraju imati posebno mjesto na kojem će svjedočiti o svojim stradanjima. Pritom ukazuje na Rekom – regionalnu inicijativu organizacija civilnog društva iz zemalja slijednica bivše Jugoslavije, oko koje se okupilo više od 300 organizacija i dvjestotinjak pojedinaca. Intenzivno se vode konzultacije po zemljama u regiji. Cilj im je potaknuti vlade ovog prostora da osnuju neovisnu komisiju koja bi „utvrdila i javno objavila činjenice o ratnim zločinima i svim teškim kršenjima ljudskih prava tijekom prošlog rata.“ Kako ističe Kruhonja, ta komisija ne bi trebala zamijeniti sudske procese, nego bi ih upotpunjavala s prikupljenim dokumentima i svjedočenjima.
Autorica: Tatjana Mautner
Odg. urednica: Marina Martinović