Homoseksualni umjetnici između konvencija, crkve i klišea
23. juni 2020
Od 1992. se EuroPride - panevropska Pride-manifestacija - svake godine održava u nekoj drugoj evropskoj zemlji. Ove godine je za njeno održavanje izabran Solun, ali sve je ispalo drugačije - zbog pandemije koronavirusa. Bivši gradonačelnik ovog grčkog grada Janis Butaris dugo se borio za EuroPride - uprkos protivljenju ostalih političara i predstavnika Pravoslavne crkve u Grčkoj. Tokom 2017. godine on je za jedan časopis izjavio da je taj događaj dobitak za Solun i da je prihvatanje različitosti obaveza jednog demokratskog društva. "Butaris nije homoseksualac, ali se zalagao za naša prava - i zbog toga je na sebe usmjerio veliku mržnju nacionalista", kaže Evi Minou, homoseksualka i filmska autorica. "Čak iako postoje političari koji žele nešto pokrenuti, njih Crkva često u tome sprečava, a ona u Grčkoj ima veliki uticaj", kaže ona. U Grčkoj još nije ozakonjen brak za sve, kao ni usvajanje djece za homoseksualne parove. Evi Minou se nada da će se uskoro dogoditi usvajanje pravnih reformi u vezi s tim - i da će biti više tolerancije i otvorenosti, nasuprot klasične podjele uloga u braku, oblikovane seksizmom i muškom dominacijom.
Homoseksualci na Balkanu: diskriminirani i marginalizirani
Dok se parade ponosa i slične manifestacije u zapadnoj Evropi već desetljećima posmatraju kao festivali radosti zajedničkog življenja, na Balkanu se one poimaju drugačije. One su tu puno više demonstracije za osnovna ljudska prava nego festivali. Tek prošle godine su se one mogle održati po prvi put u Sarajevu (septembar 2019.) i u Skoplju (juni 2019.). Lezbijke i gejevi spadaju u manjinske grupe koje su najviše diskriminirane i marginalizirane. Sukrivci za to su i crkve. One homoseksualnost smatraju bolešću, a političari zahtijevaju da se parade ponosa zabrane "iz sigurnosnih razloga", kao što se desilo u Beogradu 2009. godine.
Protiv konvencija, za više jednakopravnosti
Vasil Bojanov je bugarski Rom i gej. Rođen je u ženskom zatvoru, jer je njegova majka trgovala odjećom prije historijske prekretnice 1989. godine, što se tada smatralo "poduzetničkom aktivnošću" i bilo je zabranjeno. "Do danas doživljavam predrasude koje će me vjerovatno pratiti do smrti. Još kada sam imao pet ili šest godina, djeca su izbjegavala da se igraju sa mnom jer su vjerovala da smrdim. Iz tog straha od isključenosti majka me kupala i parfimirala dva puta dnevno. Oblačila bi mi bijelu odjeću kako bih djelovao čist, ali je time samo je još više naglašavala moju tamnu boju kože." Vasil Bojanov se rano zainteresirao za muziku, plakao je dok je slušao Beethovnovu 9. simfoniju - od radosti. Danas je on poznati pjevač - ne samo u Bugarskoj. Čitav Balkan je pod njegovim nogama, svugdje ga i s euforijom dočekuju - čak i u Aziji. Svojim upečatljivim nastupima, šminkom i visokim potpeticama, Vasil Boyanov alias Aziz provocira konzervativno, patrijarhalno društvo. U isto vrijeme, mnogi njegovi tekstovi puni su duboke društvene kritike. "U mojoj poziciji uspješnog umjetnika, iz današnje perspektive, moja boja kože i moja seksualnost su oprostivi. Ja predstavljam slobodu, a to nekima smeta, jer mnogi žele da svi budemo bijeli i imamo plave oči."
Različitost je problem u mnogim balkanskim zemljama
Balkanske zemlje poput Bugarske i dalje imaju poteškoća sa prihvatanjem različitosti. To je pokazala i debata oko potpisivanja Konvencije Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici - poznate i kao Istanbulska konvencija. Desnoekstremističke stranke u vladajućoj koaliciji i predstavnici crkve izjasnili su se protiv ovog pravilnika. Pa čak je i Ustavni sud konvenciju proglasio neustavnom. Razlog: izraz „gender" koji se koristi u tekstu je, kako je rečeno, zavaravajući jer uvodi pojam koji je nespojiv sa ustavnim razumijevanjem "roda". Sud je potvrdio da je "rod" izraz s dvije kruto definirane mogućnosti: muško i žensko. Rasprava je prerasla u kulturnu borbu oko definicija, rezultirajući time da je konvencija ipak potpisana, ali još nije ratificirana.
Berlin kao primjer tolerancije
"Biti crn i homoseksualac je teško ne samo u Bugarskoj, već svuda. Nigdje nismo dobrodošli. Pogledajmo SAD, svugdje je to teško. Možda nije u Berlinu, ali svijet nije Berlin", kaže Aziz, koji je tri godine, od 1989. do 1992., živio u Berlinu. "Biti gej umjetnik tamo nije problem, čak se to smatra cool. Ali svijet je pun homoseksualaca koji nisu umjetnici i oni su poniženi, prijete im i moraju se skrivati." Problem počinje, prije svega, u sopstvenoj porodici. Roditelji bi trebali pokazati da podržavaju svoju djecu, da biti gej nije loše i da to nije ništa zarazno. Djeca doživljavaju svoju prvu traumu u sopstvena četiri zida. "Potrebna nam je veća prisutnost: u časopisima, u TV studijima, na radiju. Mi nismo odvratni ili zli, mi smo samo ljudi."
Hrvatska - korak ispred
To želi i Srđan Sandić iz Hrvatske. On je pisac i živi u glavnom gradu Zagrebu. „Doživio sam različite vrste prijetnji, tračeve, omalovažavanja i stigmatiziranje, ali to, u poređenju s onim što drugi moraju podnositi, nije puno", kaže on. U uporedbi s drugim zemljama jugoistočne Evrope, poput Bosne i Hercegovine ili Crne Gore, gdje se ljudi još uvijek moraju bojati masovnog verbalnog i fizičkog neprijateljstva, Hrvatska je već korak ispred, pogotovo kada je riječ o pravima LGBT osoba. "Početkom 2000-ih bila je potrebna veća policijska zaštita da bi se Pride održao (nap. ur.: na Pride-u 2002 bilo je 32 povrijeđenih), ali danas je manje napada i to je veliki uspjeh LGBT zajednice. To je događaj koji sada nije opasan, zabavan je. Volim ovaj dan." Srđan Sandić je svjestan da ta tolerancija postoji samo u Zagrebu. Borba za priznanje daleko je teža u ruralnim područjima Hrvatske. "Želim normalnost", kaže Srđan Sandić, koji je svoju novu knjigu "Ljubav je glagol" posvetio temi homoseksualnosti i ljubavi za sve. U njoj on poziva na različitost i jednakost u političkom smislu: "Želimo isto pravo na život, pravo da budemo ono što jesmo".