Desilo se. Često se o tome spekulisalo. Sada su ekvadorske vlasti britanskoj policiji zaista otvorile vrata svoje ambasade u Londonu i Džulijan Asanž je uhapšen.
To je ruganje vladavini prava i frontalni napad na slobodu medija i slobodu mišljenja, slobodu novinara da objave i neprijatne istine. Niko ne može ozbiljno da vjeruje da su Britanci godinama za nadzor ambasade ulagali milionski trud, samo da bi se sproveo nalog za hapšenje iz 2012. godine. Treba to razumjeti: jer ne postoji ništa protiv Asanža, osim optužbe da osnivač Vikiliksa 2012. godine nije ispoštovao rok suda da se u okviru puštanja uz kauciju javi policiji. Čak i u Velikoj Britaniji se za tako nešto izriče novčana kazna. Maksimalna zatvorska kazna je dvanaest mjeseci. S obzirom da je u posljednjih devet godina sloboda Džulijanu Asanžu u velikoj mjeri bila uskraćena i da je posljednjih sedam godina proveo u maloj sobi bez sunčeve svjetlosti, u ambasadi Ekvadora, sa sigurnošću se može reći da je to apsolutno neproporcionalno.
Prioritet svjetske sile SAD
Sve to može da se razumije samo u okviru šire slike: Britanci pomažu svojim američkim prijateljima. Jer, SAD su zatražile izručenje i London će to vjerovatno uraditi. Od jeseni prošle godine je poznato da jedan sud u SAD priprema tužbu protiv Džulijana Asanža zbog odavanja tajnih informacija. Ta sumnja postoji već godinama. Potpredsjednik SAD Majk Pens je 2017. hapšenje Asanža označio kao „prioritet" te svjetske sile. Takođe 2017. godine, u aprilu, Majk Pompeo, koji je tada izbaran za direktora CIA, Vikiliks je označio kao „nedržavnu neprijateljsku tajnu službu". I uz to zaprijetio: „To će sada prestati".
Pompeo je tada mogao da se nada i da prijeti, jer je u Ekvadoru smijenjena ljevičarsko orijentisana vlada Rafaela Koree. Dok je Korea bio na vlasti, mali Ekvador je zauzeo stav koji podsjeća na Davida i Golijata, odlučivši da Asanža stavi pod svoju zaštitu i pored velikog protivljenja SAD. Korein nasljednik Lenin Moreno je taj kurs promijenio. Sigurno nije slučajno što je ionako teška situacija Džulijana Asanža u ambasadi postajala sve teža: prije godinu dana mu je zabranjeno korišćenje interneta i telefona. Osim advokata, niko više nije mogao da ga posjećuje. A odnedavno znamo, da su - nezakonito - čak i te posjete bile pod elektronskim nadzorom.
Već početkom marta se vidjelo da su SAD pojačale napore kako bi Asanž jednom mogao da bude osuđen: od tada je Čelzi Mening ponovo u zatvoru - izvor najpoznatijih informacija o ratu u Iraku i Avganistanu. Zbog tih informacija, Čelzi Mening - koja je do pomilovanja od strane tadašnjeg predsjednika Baraka Obame, u zatvoru provela skoro sedam godina - odbila je da svjedoči protiv Vikiliksa.
Istina je često neprijatna
Naravno, Vikiliks je neprijatan. Zato što je istina često neprijatna. Posebno za organizacije koje imaju veliku moć i koje svoje poslove rado obavljaju van radara javnosti. Kao što su vojska SAD, tajne službe SAD, diplomatija SAD, politika SAD. Ali, pravoj demokratiji je potrebna ta neprijatnost, potrebni su joj građani koji su informisani, pa tako i o stvarima koje vlade nastoje da drže u tajnosti. Džulijan Asanž nikada nije otkrio tajne. On ih je objavio. Kao što i drugi mediji to čine, koji dobro rade svoj posao. Od Vikiliksovih materijala su i njemački mediji naveliko profitirali. Zato je vrijeme da se stane na stranu čovjeka koji je taj materijal učinio dostupnim. Jer, svaki drugi medij bi mogao da bude sljedeći.
Bivši njemački ministar odbrane Peter Štruk, Nijemcima je angažman Bundesvera u Avganistanu objasnio, u međuvremenu čuvenom izjavom: „Njemačka bezbjednost se brani i na Hindukušu." S istim pravom danas može da se kaže: sloboda medija i sloboda mišljenja sada moraju da se brane u Londonu. Od strane svih nas.