Medvjedi i lisice kao domaće životinje

Priča Vahida Poturka iz sela Dražmilo udaljenog dvadesetak kilometara od centra Goraždasamo je jedna od brojnih koja svjedoči o masovnom egzodusu stanovništva i gašenju sela u gradovima na istoku Bosne i Hercegovine. Sa slabovidom suprugom Fatimom i majkom Sevdom, staricom od 80 godina, jedini su stanovnici sela koji prkose odlasku i ne dozvoljavaju da se ugasi i posljednja žarulja u nekada brojnom selu na 1.200 metara nadmorske visine.

„Dražmilo je sedamdesetih godina imalo više od 40 cura za udaju, a danas, kako  volim reći, nema ni 15 ovaca. Sve je odselilo odavdje, a starina pomrla i bojim se da nakon nas više niko neće  živjeti ovdje", prisjeća se sa sjetom nekadašnjih vremena Vahid Poturak.

Medvjed i lisica oko kuća kao domaće životinje

Porodica Poturak preživljava od 120 KM (60 eura) mjesečnih primanja koliko Sevda dobija od Centra za socijalni rad kao naknadu za tuđu njegu i pomoć. Vahid se bavi stočarstvom i poljoprivredom. Kokoške više ne drži jer kaže da je lisica ovdje postala „domaća životinja".

„Dok su kuće bile pune ljudi, nisi mogao vidjeti divlju životinju, a sad kako nema nikog, one paradiraju normalno po selu. Nerjetko vidim medvjeda iznad kuće, lisica je tu redovno, a čak sam vidio i vuka. Čovjeku drago i kad njih vidi jer ovdje baš nema `živa roba`", kroz smijeh priča Vahid.

Sevda Poturak se u selo Dražmilo udala 1962. godine. Cijeli život je provela tu i kaže da se sjeća boljih vremena, igranki i druženja.

„Bilo mi je fino dok je bilo žena. Kada je većina pomrla ili otišla sve se promjenilo. Nema ti ko doći, nemaš skim progovoriti. Da mi nije sina i snahe zaboravila bih pričati", kaže osamdesetogodišnja starica.

Novi dom zamjenio je dotrajalu ćerpićaru

Da nije sve tako crno za jedinu porodicu u selu prošle godine pobrinuo se humanitarac iz Sarajeva koji nije želio otkrivati identitet već je donirao materijal, angažovao firme i sagradio im novi dom, pa su konačno oronulu kuću od ćerpića zamjenili uslovnim prostorima.

 „Da mi nije napravljena nova kuća ja danas vjerovatno ne bih bila živa. Koliko god ložiš u ćerpićaru nisi je mogao zagrijati, bila je puna vlage i prošle godine pod snijegom jedan dio kuće se urušio,” kaže Sevda.

I pored teške životne sudbine Vahid Poturak ne namjerava odseliti iz Dražmila. Zdravlje ga dobro služi i nikada za šest decenija života nije posjetio doktora. Život na selu je borba i zbog toga sela izumiru.

 „Bojim se da za 10 ili 20 godina ovdje niko neće živjeti. Nemam djece koja bi mogla barem održavati imanje i kuću. Poslije nas sve će vjerovatno zarasti u šiblje, a Dražmilo će se samo u pričama spominjati kao mjesto u kojem se nekada živjelo", zaključuje Vahid.

Projekt "Bh. selo”

Goražde je jedna od devet općina u kojim će Unija za održivi povratak i integracije u BiH implementirati projekat "Bh. selo”. Projekat je pokrenut u cilju smanjenja broja odlazaka bh. građana, U Uniji vjeruju kako je u ruralni turizam budućnost BiH.

Predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH Mirhunisa Zukić je prilikom predstavljanja projekta početkom Novebra rekla da je "turizam  grana privrede koja je budućnost BiH”. Ona vjeruje da je ovo projekt budućnosti, jer se od prirode i priodnih bogatstava zaista može živjeti u BiH.

"Ovaj projekt je zamišljen tako da sve ide po EU standardima, jer smo imali priliku da vidimo kako to rade u Srbiji i Hrvatskoj. Shvatili smo da se naši ljudi mogu baviti ruralnim turizmom", izjavila je Zukićeva.

Gornje Bratinje dijeli sudbinu sela Dražmilo

Nije Dražmilo jedino selo u okolini Goražda kojem prijeti nestanak. Donedavno je Hamed bio jedini stanovnik sela Gornje Bratinje. Supruga mu je umrla 2014, a sin jedinac otišao u Ameriku dvije godine ranije. Većinu radnog vijeka proveo je u Sarajevu, a radio je i izvan granica naše zemlje. Sav zarađeni novac ulagao je u kuću u rodnom selu i na kraju je ostao sam da živi.

„Nekada je Gornje Bratinje imalo petnaest kuća, a u svakoj kući su bila po tri – četiri člana, bilo djece, učenika, a danas u selu nema nikog. Ja puno hodam i po okolnim selima, i ništa nije bolje jer i gdje ima poneko u nekoj kući to je uglavnom starina. Sigurno polovina kuća je sa samo jednim članom i to je neki starac ili starica koji ne mogu ni do praga doći. Najveći problem je što ovdje nema djece, područne škole su zatvorene. Ja volim reći da je ovdje proces iseljavanja završen. Možda iseljava po drugim selima i gradovima, ali ovdje nema ko iseliti", kaže Hamed Abaz koji se isključivo bavi poljoprivredom.

Hamed je nakon smrti supruge pet godina živio sam u kući i selu, zabrinut da ne zaboravi i pričati jer danima, kako kaže "niko ne prođe kroz selo, a kamoli da svrati na kafu”. To ga nije demotivisalo da nastavi raditi i stvarati, da kuću pretvori u "vilu”, a imanje u pravi ranč na kojem drži krave, ovce, kokoške, pčele, a veliki je i poljoprivredni proizvođač.

Život na selu je lijep, ko hoće da radi

Hamed nije optimističan kada je u pitanju budućnost sela Gornje Bratinje. „Ja dok sam živ i dok mogu,obrađivaću zemlju, uzgajati stoku i garantujem da svako ko samo četiri sata dnevno radi može solidno živjeti na selu. Problem je što ljudi neće da rade, misle da se u gradovima ili kad odu na zapad `pare beru sa grane`. Ovdje ostavljaju prazne kuće, pusta imanja i odlaze. Što se mene tiče do kraja života ću biti ovdje. Šta će biti poslije mene ne znam ali nisam optimističan”, zaključuje Hamed.

Muharem Ramović najveći farmer u BPK Goražde

Nije Hamed jedini primjer da se od vlastitog rada na selu može živjeti. Muharem Ramović iz sela Smolj, udaljenom 22  kilometara od Goražda, najveći je farmer u Bosansko – podrinjskom kantonu sa više od 400 ovaca i 100 koza. Sa suprugom i sinom školarcem živi u selu, dok kćerka studira u Sarajevu.

„Nekada je u selo Smolj dolazio autobus u dvije smjene po djecu i vozio ih u područnu školu u Berič, a potom ih vraćao kućama. Tada je škola u Beriču imala i po 600 učenika. Ovo danas je katastrofa. Moj sin jedini odavdje iz sela ide u Berič, a škola ukupno ima 30 đaka", kaže Ramović.

Pored porodice Ramović u selu Smolj su tek još tri porodice i svi žive od vlastitog rada.

„Život na selu je težak, puno radim jer samo odlučio da se ozbiljno bavim stočarstvom i poljoprivredom. Ja ću ostati da živim na selu, a djeca neka izaberu svoj put”, zaključuje Ramović.

Prema popisu iz 2013. godine u gradu Goraždu je živjelo više od 20.000 stanovnika,.Od tog broja u ruralnim područima je živjelo oko 3000 stanovnika. Šest godina kasnije, iako nema tačnih podataka, vidljivo je golim okom da ljudi iz sela masovno odlaze u nadi za boljim životom.

Prema zvaničnim podacima Sektora za administraciju MUP-a BPK Goražde samo za 11 mjeseci ove godine boravište u Goraždu je odjavilo 330 lica. Iako ne postoji tačna statistika pretpostavlja se da je tačan broj odjavljenih iz seoskih područja daleko veći.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android