Gauk neće novi mandat kao predsjednik

Evro, Grčka, izbjeglice – krize se samo smjenjuju. Zasluga Joahima Gauka je u tome što je stalno podsjećao javnost na vrijednost slobode, pojma oko koga se vrti njegov život. Autentičnost njegovog pristupa je neosporna – jer je nekada uspješno djelovao kao teolog i član istočnonjemačkog građanskog pokreta. Deset godina je bio šef Komisije za dokumenta Štazija, bivše tajne službe DDR koja je nanijela mnogo nepravde i njemu i njegovoj porodici. Uvijek je bio skeptičan prema Partiji demokratskog socijalizma (PDS) koja je naslijedila Jedinstvenu socijalističku partiju (SED) da bi kasnije postala Ljevičarska stranka.

Ponekad sujetan, uvijek ponosan

Kada je u martu 2012. stupio na dužnost, obišao je svijet i dao tom putovanju svoj specifičan akcenat: u velikom luku zaobišao je autokratu Vladimira Putina. U Turskoj je javno kritikovao politiku Redžepa Tajipa Erdogana, rekavši da on ograničava slobodu mišljenja. U Kini je pred studentima održao „govor slobode“.

Gauk je prvi nestranački predsjednik Njemačke. Ima 76 godina i živi sa ženom sa kojom nije vjenčan – pri tome još uvijek ima suprugu od koje nije razveden i sa kojom ima četvoro djece.

Oni koji su ga lično upoznali, vidjeli su pred sobom čovjeka koji je ponekad sujetan, ali je ponosan na svoj životni put – on smatra da je život u slobodnoj zemlji za njega veliki poklon. Zato se uvijek zalagao za patriotizam oslonjen na Osnovni zakon. I na funkciji je ostao vedar čovjek – okrenut uživanju u životu i rado u dijalogu sa drugima. Sa medijima je komunicirao bez grča, iako je bio pastor, umije da se prezentira u javnosti.

Neobične izjave za predsjednika

I kao predsjednik države, dozvolio je sebi određene slobode a i testirao granice svoje funkcije. Doduše, on je najviši predstavnik Njemačke – ali politički može da djeluje samo posredno, držeći govore. Prema Ustavu, on je integrativna figura i mora da djeluje stranački neutralno. On se nije držao toga kada je političare NPD zbog demonstracija protiv jednog doma za azilante nazvao „ludacima“. Zbog toga je tužen Ustavnom sudu, ali ovaj je presudio u korist Gauka – saopštivši da predsjednik države ima pravo da odlučuje o tome kako će da vrši svoju dužnost.

Medijsku pažnju je izazvao i početkom 2014. kada je rekao da bi Njemačka trebalo da odustane od vojnog uzdržavanja i da na spoljnopolitičkom planu nastupa sa više samopouzdanja. Impuls je prihvaćen i razvila se debata u koju su se uključili i članovi njemačke vlade.

Ranije je opominjao

Kada je riječ o jednoj drugoj temi, njemačka javnost nije na vrijeme ozbiljno shvatila njegove riječi. Nakon posjete izbjegličkom kampu na tursko-sirijskoj granici Gauk je još u junu 2014, više od godinu dana prije „zvaničnog“ početka izbjegličke krize, htio da pokrene debatu o tome.

On je tražio „iskrenu, pragmatičnu i trezvenu debatu“ o izazovima izbjegličke politike. Gauk je opisao dilemu između zaštite od nekontrolisanog doseljavanja i prava ljudi čiji je život ugrožen. Prema njegovoj analizi, politika ne može da se mjeri samo prema zapovijestima humanosti, već i prema onome što je praktično moguće. Preporučio je srednji put između „široko otvorenih vrata“ i zahtjeva onih koji kažu da je „granica mogućeg odavno dostignuta“. Zalagao se i za zajedničko evropsko rješenje. Tom kompasu je ostao vjeran i kasnije. Ima diskusija koje se sada ne bi vodile da je ranije obraćano više pažnje na Gaukove riječi.

Sada se odlučio da se ne kandiduje za drugi mandat – iako mu je sa svih strana signalizirano da bi bilo poželjno da ostane predsjednik.