Francuska i Turska - sukob interesa
30. oktobar 2020
Države nemaju prijatelje, samo interese: citat je Makronovog uzora, nekadašnjeg predsjednika Francuske Šarla Degola. Trenutni raskol između Makrona i Erdogana možda je lične prirode, ali prije svega je dokaz mnogih strateških sukoba interesa Francuske i Turske.
Bilo da se radi o Nagorno-Karabahu, Libiji, ili sporu oko gasa u Sredozemnom moru: u trenutno najvažnijim konfliktima u regionu dvije strane su neprijateljski raspoložene. Ekspanzivna politika Turske u Francsukoj nailazi na poseban otpor, s obzirom da ta zemlja sebe doživljava kao regulatornu silu u Sredozemlju.
Spor oko gasa u Sredozemlju
Francuska ne želi da prihvati to što Turska, koja smatra da na to ima pravo, već mjesecima u vodama oko Kipra i oko više grčkih ostrva traga za nalazištima gasa. Pariz je odmah stao na stranu Atine, koja turske aktivnosti smatra ilegalnim. Vojne napetosti u junu su jasno pokazale koliko je složena situacija između ove dvije države.
Prema francuskoj vladi, jedan ratni brod Turske, partnera u Nato savezu, okrenuo je svoje radarske nišane u pravcu francuske fregate – a to je mjera koja se smatra fazom pred napad. Tursko vođstvo odbacuje optužbe i kritikuje francusku stranu.
Predsjednik Makron se jasno distancirao od partnera u Nato, koji prema njemu to više nije, barem ne u istočnom Sredozemlju. Pored strateških, važnu ulogu igraju i ekonomski razlozi. U septembru se saznalo da će Grčka kupiti 18 francuskih borbenih aviona tipa „Rafal". To je važan dogovor za kompaniju Dasol.
Nagorno-Karabah
U konfliktu u Nagorno-Karabahu Francsuka se osjeća na neki nači prozvanom i na unutrašnjepolitičkom planu. Jer, oko 600.000 Jermena žive u Francuskoj, i daleko su najbrojnija dijaspora u toj zemlji. Francuska je jedna od prvih zapadnih zemalja koja je uvela kažnjavanje negiranje genocida nad Jermenima - za koji se opet tereti Turska.
I dok se Pariz suzdržava da pruži direktnu podršku i pokušava da posreduje, a francuski političari uvijek iznova traže blizinu Jermenije, za to vrijeme Ankara oružjem pomaže njenog protivinika Azerbejdžan. Predsjednik Makron je i u ovom konfliktu iznio direktne optužbe na račun turske Vlade. Poslali su stotine plaćenika i džihadista u ratno područje. Time su prekoračili crvenu liniju, kazao je Makron.
Pritisak na francuskog predsjednika dolazi i iz njegove partije. Veći broj poslanika Nacionalne skupštine zahtijeva od Vlade da u jednoj rezoluciji prizna nezavisnost spornog regiona Nagorno-Karabah.
Libija
I u građanskom ratu u Libiji Francuska i Turska su u različitim taborima. Dok Makron podržava generala Kalifu Haftara, turski predsjednik je na strani međunarodno priznate Vlade. Pri tom je uloga francuske Vlade dijelom sporna i među partnerima u Evropskoj uniji. Jer, Francuska blokira pokušaj Brisela da usvoji kritičku rezoluciju o Haftaru.
Pariz i tu ima prvenstveno ekonomske interese. Francuske kompanije crpe naftu u istočnoj Libiji, uporištu generala Haftara. Prije svih je već decenijama u tom regionu angažovan proizvođač nafte i naftnih derivata Total. Turska pak stremi vodećoj ulozi među muslimanskim zemljama u regionu Sredozemnog mora i podržava međunarodno priznatu Vladu u Tripoliju. Uz tursku pomoć uspjela je da u posljednjem trenutku izbjegne poraz od Haftarove vojske.
Makron i Erdogan
Lični odnos dvojice državnika je narušen. Još u sporu oko gasa u Sredozemlju, tursko rukovodstvo je pribjeglo oštroj retorici i Makrona označili kao „hvalisavog Napoleona". A spor oko karikatura Muhameda dodatno je zaoštrio spor između dvojice državnika.
- pročitajte i: Macronov riskantan kurs prema islamu
Na komemoraciji u čast profesora Samuela Patija, kojem je jedan islamista odrubio glavu, Makron je zahtijevao „islam koji prosvjećuje" i rekao da njegova zemlja neće odustati od karikatura, „čak i ako se neki do njih uzmiču". Turski predsjednik se uključio i u ovu debatu i za Makrona rekao da je neprijateljski nastrojen prema islamu, te mu savjetovao da ode kod psihologa. Francuska je potom privremeno povukla svog ambasadora iz Ankare.
Konflikt oko "Šarli Ebdoa"
Erdoganove kritike nisu samo usmjerene na Makrona lično. Turski predsjednik koristi krizu, kako bi izoštrio svoj profil na unutrašnjepolitičkom nivou i učvrstio svoju poziciju u muslimanskom svijetu. Nakon što je francuska Vlada najavila da će preduzeti snažnije akcije protiv islamističkih grupa, Erdogan je odgovorio pozivom na bojkot francuskih proizvoda. Zahtjev, koji već cirkuliše u drugim većinski muslimanskim zemljama.
Novo izdanje „Šarli Ebdoa" dodatno je podgrijalo konflikt. Na naslovnici je prikazan Erdogan koji pije pivo i zadiže suknju jednoj pokrivenoj ženi kako bi joj otkrio zadnjicu. U oblaku karikature figura kaže: „Oh, Proroče!".
Erdogan smatra da je Makron odgovoran za ovu karikaturu: „Antimuslimanska agenda francuskog predsjednika Makrona urodila je plodom", izjavio je portparol turskog predsjednika i osudio „kulturni rasizam". Kritikujući partnera u Nato, Erdogan ništa ne rizikuje na unutrašnjepolitičkom planu. U Turskoj je slika Francuske mnogo negativnija nego na primjer Njemačke. U Francuskoj živi i velika kurdska manjina, što francuski predsjednik takođe ima na umu.