Florans Artman: Iz ureda tužilaštva na optuženičku klupu

Po obrazloženju sudija, Florans Artman (Florence Hartmann) je prekršila propise Statuta Tribunala, jer je znala da su dotične odluke strogo povjerljive i da njihovim objavljivanjem u javnosti "svjesno i namjerno ometa sprovođenje pravde", što predstavlja nepoštovanje suda.

Skriveni dokazi za učešće Srbije u genocidu

Uz to, u knjizi koju je objavila nakon prestanka svog rada u Hagu, kritikovala je odluku Tribunala da prihvati zahtjev Srbije da se o mnogim dokumentima na suđenju Slobodanu Miloševiću govori iza zatvorenih vrata. Na taj način su od javnosti prikriveni ključni dokazi o odgovornosti Beograda za genocid u Srebrenici. Vlasti u Beogradu su tu okolnost, po tvrdnji Artmanove, iskoristile kako bi se onemogućila upotreba tih dokaza u procesu pred Međunarodnim sudom pravde po tužbi BiH protiv SRJ zbog genocida.

Artmanov advokat, Vilijam Burdon (William Bourdon ) je kritikovao to što se njegova klijentica nalazi na istoj klupi na kojoj se nalaze i optuženi za ratne zločine. Glavna sutkinja, Karmel Agius (Carmel Agius), sa svoje strane je upozorila Artmanovu da « nijedne sekunde ne smije da potcjenjuje optužbe koje joj se stavljaju na teret ». Pretpostavlja se da će glavni proces u ovom slučaju početi početkom naredne godine.

Velike sile "permanentno ometale rad tribunala"

Florans Artman je od 1999. do 2006. bila savjetnik za Balkan i portparol bivše glavne tužiteljice Karle del Ponte (Carla del Ponte), i činjenica je da je imala uvid u sve, pa i najpovjerljivije dokumente Haškog tribunala. Nakon što je otišla sa te funkcije, objavila je knjigu "Mir i kazna", u kojoj dovodi u pitanje odnos svjetskih diplomatija prema Haškom tribunalu i tvrdi da je rad te pravosudne institucije, čiji je osnivač Savjet bezbjednosti UN, permanentno bio izložen ometanju, opstrukciji i blokadi velikih sila.

U razgovoru za naš program povodom izlaska iz štampe svoje knjige prije godinu dana rekla je, između ostalog, sljedeće:

"Kad je Tribunal osnovan 1993. kreiran je u okviru jedne hipokrizije, jer tada velike sile nisu htjele intervenirati, odnosno koristiti vojnu silu da zaustave rat u Bosni. Tribunal je bio odgovor na nastavak strašnih zločina koji su se tada dešavali u Bosni, ali one nisu imale ni namjeru ni želju da međunarodni sud funkcionira. On je bio samo diplomatski instrument da se smiri indignacija."

Bivša glasnogovornica glavne tužiteljice Carle Del Ponte dovodi u pitanje odnos svjetskih diplomatija prema Haškom tribunalu i tvrdi da je rad te pravosudne institucije, čiji je osnivač Savjet bezbjednosti UN, permanentno bio izložen ometanju, opstrukciji i blokadi velikih sila i zapadnih diplomatija.

"Zapad ne želi da se otkrije njegov dio krivice za Srebrenicu"

"Utvrditi krivičnu odgovornost Miloševića za Srebrenicu, značilo bi otkriti da su vojna operacija na enklavu i zločini koji su uslijedili bili planirani i da su velike sile, koje su u to vrijeme imale obavještajna sredstva u regionu, pratile te pripreme. Međutim, one tada nisu ništa poduzele da odbrane zaštićenu zonu Srebrenice i spriječe očekivani zločin, koji je u presudama označen kao genocid.", kaže ona.

Uporan stav velikih sila bio je da ne objelodane sve o Miloševićevoj ulozi. Dovoljna je jedna dobro upakovana inkriminacija, pa da bude osuđen i pravda se zadovolji. Suviše kopanja po dokumentima može dovesti u pitanje, pa čak optužiti i one koji su osnovali Haški tribunal. Otud infiltracija. Sud jeste slobodan i nezavisan, ali ne može raditi baš šta hoće. Mora biti pod kontrolom, najbolje iznutra, kroz insajdere koji su stručnjaci, ali i instrumentalizovani u tom smislu da istrage ne idu predaleko.

Tužilac u službi britanskog ministarstva vanjskih poslova

U vezi s tim, Artmanova spominje D#ofri Najsa (Geoffrey Nice), britanskog advokata, bliskog britanskom Forejn ofisu (Foreign Office) i tužioca na suđenju Miloševiću. Njegovo izvođenje dokaza vodilo je bivšeg predsjednika Jugoslavije i Srbije ka osudi, ali on nije htio da svi dostupni dokaze iziđu na svjetlost dana.

"Sve je činio", kaže Artmanova, "da minimizira Miloševićevu ulogu kao glavnog igrača u ratovima u bivšoj Jugoslaviji i pomagača Karadžića i Mladića i suprotstavljao se da bude optužen za genocid u Srebrenici i zločine u opsadi Sarajeva."

Džofri Najs se, tvrdi Florans Artman, u izvođenju dokaza sve četiri godine procesa svjesno oslanjao na analize američkih i britanskih istraživača u tužilačkom timu koji su sistematski prikrivali direktnu odgovornost Miloševića u zločinima u Bosni, posebno u Sarajevu i Srebrenici, gđe su zapadne sile pokazale najviše neodgovornosti. Lišiti Miloševića odgovornosti za Sarajevo i Srebrenicu, značilo je osloboditi ga optužbe za genocid.