Evropa iza zidina- uspjećemo
25. juni 2018
Nije to bio samit za spašavanje Angele Merkel – ali u EU sada postoji konsenzus kada je riječ o migrantima. Pri tome se o zakonima i humanosti više i ne razmišlja, smatra Barbara Vezel.
Može li kancelarka Angela Merkel poslije samita o migraciji u Briselu da svomo koalicionom partneru Horstu Zehoferu predstavi rješenje – kako da se izbjeglice vraćaju natrag u Italiju? Ne. Ako na tom frontu hoće nešto da postigne, mora da nađe bilateralno rješenje. S obzirom na samopouzdanje nove vlade u Rimu čovjek može samo da joj poželi sreću.
Nije samo jedan šef vlade poslije briselskih razgovora rekao da to ionako nije priredba za spašavanje gospođe Merkel. Ali, oni su iskoristili priliku da utvrde svoj zaokret udesno u migracionoj politici.
Bolje obezbjeđenje spoljnih granica
Priča o boljem obezbjeđivanju spoljnih granica odavno spada u standard debate o migraciji. Ali, ono malo kopnenih granica EU na jugu je zapravo već prilično dobro obezbjeđeno. Može se tamo uvis podići još bodljikave žice; može se postaviti više čuvara. Zemljama-članicama se može više platiti da bi pojačale svoje napore. Evropska komisija hoće 10.000 čuvara kako bi stvorila utisak dobro zaštićene Evrope. Do sada je uvijek bilo malo dobrovoljaca koji su htjeli da stave na raspolaganje osoblje i novac.
No, tu se u stvari radilo o zatvaranju pomorske rute preko Sredozemnog mora. Italija je već tražila još patrolnih brodova drugih zemalja EU, i pri tome mislila prije svega na Francusku. A predsjednik Makron u principu podržava vladu u Rimu koja više neće da peca u moru izbjeglice, posebno ne one pred libijskom obalom. Za to bi trebalo da bude nadležna tamošnja obalska policija koju bi trebalo nagraditi sa još više novca i opreme.
Prava i obziri su bačeni
Više niko ne govori o pravilima pomorskog prava i ljudskih prava. I austrijski kancelar Sebastijan Kurc je oduševljen francuskim prijedlogom. I pored najbolje volje, na Libiju se ne može gledati kao na „sigurnu luku“, ali to je svim učesnicima sada svejedno. A novac, koji Libiji treba dati za navodno staranje o izbjeglicama, dobra je zarada za regionalne paravojne snage. A za neljudske uslove u libijskim logorima, mučenje, silovanja i ubistva, za to se EU ne osjeća nadležnom. Odgovor je neodređeno ukazivanje na UNHCR.
Dalji planovi o eksteritorijalnim centrima za izbjeglice u Albaniji ili negdje na Sjeveru trenutno se razmatraju vrlo diskretno. O tome se kaže da su to bilateralni, u najboljem slučaju multilateralni, sporazumi između pojedinačnih zemalja. Ali, postoji volja da se tako skinu s vrata odbijeni potražioci azila čije vraćanje u domovinu nije uspjelo.
Populisti diktiraju kurs
Francuski predsjednik se razglagoljao o evropskim vrijednostima, ali je među prvima koji ih ne poštuju. Stotine hiljada su zatočene u Libiji. Prepuštanje tih ljudi brutalnosti paravojski je neljudski i potencijalno protivzakonito. Ovdje se mučno putovanje i razlozi zbog kojih se ide u zbijeg uopšte ne spominju. Oni više nisu ljudi, već samo još neželjeni, koje italijanski ministar unutrašnjih poslova Mateo Salvini može da okarakteriše kao „meso“ ili „robu“ a da tome ne uslijede povici ogorčenja.
Novi populisti u Italiji će i dalje tjerati od sebe ostatak EU kada je riječ o migraciji. Makron se u to uklapa jer svojim domaćim desničarskim ekstremistima neće da pruža motive za napade. Tu su i desnopopulistička Austrija i CSU u Bavarskoj. Strah od te osovine populista je toliki da je većina zemalja EU spremna da paušalno odbaci ljudska prava za migrante i izbjeglice. A kancelarka Merkel, ako hoće da spasi svoju kožu, samo još može da zavija sa drugim vukovima.