Kako zemlje EU-a žele ograničiti migraciju?

Evropska agencija za zaštitu granica Frontex ove godine očekuje dalji porast broja migranata i azilanata u Evropskoj uniji. Prošle godine Frontex je zabilježio 330.000 takozvanih neregularnih ulazaka. To je bio najveći broj još od 2016. godine, u kojoj se do sada desio vrhunac migracionih talasa. Ove godine bi ih moglo biti još više, procjenjuje Frontex, budući da se broj neregularnih ulazaka zabilježenih, na primjer, na centralno-mediteranskoj ruti prema Italiji, ovog proljeća utrostručio.

Neke države EU-a i bivša članica Velika Britanija stoga pokušavaju da pooštre svoje zakone i propise, odnosno, praksu u postupku dodjele azila na način da se ljudima onemogući ulazak u zemlju, odnosno da se zastraše.

Kako reaguje Njemačka?

U Njemačkoj, zemlji koja za migrante predstavlja glavno odredište, gradovi i komune se žale na preopterećenje prilikom smještaja i obaveza oko integracije. Oko četvrtine svih zahtjeva za azil u EU-u (220.000) podnese se u Njemačkoj, iako Savezna Republika Njemačka zapravo, zbog svog geografskog položaja, ne može biti zemlja prvog ulaska - i skladno tome, prema zakonu EU-a, zapravo ne bi bila nadležna. Savezna i pokrajinske vlade stoga su se složile da pooštre pravila za vraćanje u zemlje porijekla i privremene pritvorske mjere za migrante koji moraju napustiti zemlju. Proširenje graničnih kontrola, na primjer na Poljsku, kako bi se otežali neregularni ulasci, do sada je njemačka ministarka unutrašnjih poslova Nancy Faeser odbijala. Samo na granicama sa Austrijom, koja je takoreći na kraju "balkanske rute", već nekoliko godina se vrše sporadične provjere.

Azilantski centri u Ruandi? 

Ostale zemlje koje spadaju u odredišta za imigrante, Francuska, Austrija, Holandija i Velika Britanija, različitim mjerama pooštravanja ih pokušavaju zastrašiti. Velika Britanija, na primjer, prijeti da će premjestiti procedure za azil u Ruandu ili internirati migrante na brodovima.

U Danskoj je propao pokušaj da se otvori azilantski centar u Ruandi i da se tamo izmjeste procedure, ali je tamošnja vlada posljednjih godina učinila procedure restriktivnijim. Danska takođe godinama provodi kontrole na granici s Njemačkom. U Danskoj svakog mjeseca samo 180 ljudi zatraži azil. To je jako malo u odnosu na Austriju, gdje je prošle godine zabilježeno između 4.000 i 11.000 prijava mjesečno.

Kako se štitite vanjske granice?

No, zemlje u koje migranti prvo stižu imaju potpuno druge interese. Italija, Grčka, Malta, Kipar, Hrvatska, a odnedavno i Poljska nastoje migrantima što je više moguće otežati ulazak. Njihove vanjske granice su manje-više zatvorene. Migrantima stoga ostaju opasni morski putevi ili ulazak avionom sa pravim ili krivotvorenim vizama. To se naziva "zaštita vanjskih granica EU-a" i o tome redovno odlučuju ministri unutrašnjih poslova zemalja EU-a. Italija pokušava što je moguće više zakomplikovati da privatni spasilački brodovi tamo iskrcavaju brodolomnike. To bi takođe trebalo da ima efekat zastrašivanja.

Grčki, hrvatski i poljski graničari, prema podacima New York Timesa i organizacija za ljudska prava, pribjegavaju tzv. "pushbackovima". To podrazumijeva prisilno vraćanje migranata koje zateknu na vlastitoj teritoriji, nakon što pređu granicu, u zemlju iz koje su došli - bez odgovarajuće procedure. Ovaj postupak, poznat i kao "refoulement", zapravo je zabranjen evropskim i međunarodnim pravom. Zapravo.

Zašto Mađarska nema tražilaca azila?

Mađarska, čija vlada se izjasnila da uopšte ne želi da dozvoli bilo kakvu migraciju, zvanično praktikuje pushbackove. Migranti bez dokumenata koji se zateknu bilo gdje u toj zemlji mogu biti prisilno vraćeni bez ikakve procedure. Mađarska se pri tome poziva na "Zakon o vanrednim situacijama" iz 2015. Evropski sudovi su tu praksu proglasili nezakonitom. No, vlada u Budimpešti ignoriše njihove presude i, sa svoje tačke gledišta, poziva se na potpuni uspjeh. Samo 44 osobe su prošle godine zatražile azil u Mađarskoj. To se takođe događa i zbog činjenice da se prijave za azil moraju podnijeti izvan zemlje u mađarskim ambasadama.

Prema podacima "Evropskog vijeća za izbjeglice" (ECRE), iz Mađarske je 150.000 ljudi vraćeno u Srbiju, mahom bez uzimanja ikakvog obzira, najvećim dijelom na granici utvrđenom ogradom. Sa stanovišta vlade u Mađarskoj, ovo odvraćanje ima efekta. Mađarska nema problem s migracijama i zato ne vidi potrebu da se pridržava reformisanog zakona EU o azilu koji bi po prvi put predviđao distribuciju migranata ili, alternativno, isplatu kompenzacija.

Zašto Italija želi sporazum sa Tunisom?

Italija ne može tako efikasno zaštititi svoje obale od "neregularnih migranata".  Većinu od 60.000 osoba, koje su se u prvih sedam mjeseci 2023. uspjele domoći te zemlje, nisu iskrcali spasilački brodovi humanitarnih organizacija, već su krijumčarskim brodovima stigli do italijanskih luka. Nepoznat je stvarni broj neprijavljenih slučajeva, jer mnogi dolasci uopšte nisu evidentirani.

Italijanska vlada zbog toga želi da Tunis spriječi migrante da se ukrcaju na te brodove. Pregovori o sporazumu dviju zemalja su u toku. Broj ljudi koji se iz Tunisa žele domoći Italije se ove godine udeseterostručio.

Ruta preko Libije, zbog osornog i restriktivnog pristupa libijske obalne straže, postaje sve neatraktivnija. EU je sa Libijom postigla sporazum o sprečavanju migracije. Većina onih koji stižu u Italiju inače odlazi dalje na sjever. Samo nekoliko hiljada njih svakog mjeseca se odluči da zatraži pravo na azil.

Poljska želi spriječiti migraciju u skladu sa smjernicama EU-a

Migracije su vruća tema u aktuelnoj predizbornoj kampanji u Poljskoj. Vladajuća nacionalno-konzervativna stranka PiS želi spriječiti useljavanje i „zaštititi" Poljsku, iako je broj podnosilaca azila veoma nizak. Prema podacima Eurostata, statističkog zavoda EU-a, u Poljskoj je u prvoj polovini 2023. godine azil zatražilo 2.785 osoba. A kako je riječ o populaciji od 38 miliona, to je neznatno mala brojka. Ipak, poljski premijer Mateusz Morawiecki protivi se pokušajima EU-a da dugoročno reformiše zajednički zakon o azilu. Na istočnoj granici Poljske se postavlja ograda prema Bjelorusiji. Morawiecki želi održati referendum kako bi se manje-više isključila migracija u skladu sa smjernicama EU-a. Na useljenike se prije svega gleda kao na političko oružje ruskog agresora, jer ih, kako se može čuti, Rusija šalje na bjelorusku granicu.

Ukidanje prava na azil radi zastrašivanja?

Efekat zastrašivanja bi mogla imati i rasprava koju je šef parlamentarne poslaničke grupe CDU/CSU, Thorsten Frei, započeo krajem jula. Frei se zalagao za ukidanje teoretski zagarantovanog individualnog prava na azil u EU-u i da se ono zamijeni imigracionom kvotom. Između ostalog, Frei je argumentovao da je sadašnji sistem nepravedan, jer bi samo oni bogati ili mladi, jaki ljudi mogli prebroditi opasnosti komplikovanog ulaska u EU. Stari, bolesni, žene i djeca imaju male šanse da pređu preko Sahare ili da se ukrcaju na čamce.

U stvari, organizacije u čijem fokusu su izbjeglice takođe ukazuju na to da politika EU ima za cilj da oteža ulazak što je više moguće, budući da se zahtjev za azil može podnijeti samo na tlu Evropske unije. Ko se jednom dokopa EU-a, on u većini slučajeva može ostati čak i ako je njegov zahtjev za azil odbijen. Vraćanje u zemlje porijekla ostaje izuzetak. Sirijske i afganistanske izbjeglice, koje su uspjele stići do Evrope, u više od 90 posto slučajeva mogu računati da će biti priznato njihovo pravo o pružanju potrebne zaštite. U mnogim drugim zemljama porijekla, poput Pakistana ili Turske, situacija je upravo obrnuta. Stopa odbijanja je ovdje preko 75 posto. U većini slučajeva, međutim, odbijanje ne znači i to da oni odmah moraju napustiti zemlju u kojoj se nalaze.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu