Epohalna krizna godina

Svjetska politika je trenutno bure baruta. Demarkacione i linije fronta svakodnevno se mijenjaju. Pojačava se konfrontacija između regionalnih, ali i između velikih sila. Obaranje ruskog borbenog aviona, svejedno da li se to dogodilo iznad Sirije ili Turske, pokazuje do koje su mjere napeti nervi i koliko je trenutna situacija eksplozivna.

Turska reaguje alergično na ruske vazdušne udare protiv sirijske opozicije i ponekad protiv „Islamske države“. Ankara je posebno osjetljiva jer vjeruje da Rusija smišljeno bombarduje pobunjenike turskog porijekla koji se bore protiv Asada. Rusija time pogađa onu Tursku za koju je savez svih turskih naroda veliki cilj, ali i onu koja se osjeća kao saveznik svih protivnika Asada i koja je zbog toga dugo trpjela pobjednički pohod „Islamske države“. Da je to trajalo predugo, postalo je jasno ne samo nakon napada na Pariz, već i nakon napada u samoj Turskoj.

Suprotstaviti se Rusiji i pridobiti je za saradnju

S druge strane, NATO mora da reaguje i to u isto vrijeme pokazujući solidarnost sa Ankarom, a u tonu reakcije i držanju Moskvi mora da uputi poruku deeskalacije. Niko ne želi da u zamršenoj situaciji oko Sirije doliva ulje na vatru. Naime, uprkos obaranju ruskog aviona, Zapad se nada da bi uz pomoć Rusije mogao da okonča sirijski građanski rat – i vojno i politički. Ako je Zapadu potrebna Rusija, onda je u paketu i Asad koji je zapadnim prijestonicama u najboljem slučaju prihvatljiv samo kao prelazno rješenje, pošto je glavni cilj suzbijanje „Islamske države“. Taj glavni cilj je jasan prije svega nakon napada u Parizu, Bejrutu i u Bamaku. Islamistički terorizam širi se u svim pravcima kao polip – na Bliskom istoku, isto kao i u Africi, Aziji, ali i u Evropi.

To je trenutno najveći izazov u svjetskoj politici. Ali i ta politika je takođe puna različitih interesa. Francuski predsjednik Oland želi da organizuje zajedničku vojnu akciju protiv IS, ali partneri su uzdržani. Sjedinjene Američke Države, doduše, vrše vazdušne udare, ali ne žele da budu uvučene u ideološki i politički haos na kopnu. Mada Pentagon zna da naposljetku neće moći da se izbjegne slanje kopnenih trupa, ako je cilj uništenje IS, predsjednik Obama ni u snu ne pomišlja na tako nešto. A velike regionalne sile –Saudijska Arabija i Iran – nemaju nikakve dodirne tačke, osim možda sopstveni interes da osiguraju svoju premoć u regionu.

Kakva može biti uloga Njemačke?

U međuvremenu je Fransoa Oland zamolio Evropljane za podršku. Reakcija je čak i retorički bila uzdržana. Međutim, uskoro će Njemačkoj, kao najbližoj saveznici Francuske, biti postavljena neugodna pitanja: Na koji način će Berlin da podrži Pariz? I, prije svega, na koji način je Njemačka u stanju da to uradi? Sigurno ne u Siriji. Pomoć bi se prije mogla sastojati od toga da Njemačka vojno rastereti Francusku tamo gdje je ona već angažovana – recimo u Maliju. Njemačka vlada želi da ponudi upravo to, a Bundesver je u stanju da to i odradi – dok je njemačko stanovništvo čak i što se toga tiče veoma skeptično. Njemačko-francusko savezništvo je pred svojim do sada najvećim iskušenjem.

Svjetska politika je u neredu. Odnosi su nejasni i zamršeni. Pored terorističke opasnosti koju donosi „Islamska država“, neriješena je i izbjeglička kriza koja pogađa i Evropu, ali i mnoga druga područja u svijetu. Državne institucije jedva da još znaju na koji način da riješe probleme koji nastaju u svakodnevici. Ne zna se ni šta donosi budućnost zato što niko ne zna na koji način će se milioni ljudi iz drugih kultura integrisati u zemljama koje su im dale utočište. Ova, 2015. je epohalna, krizna godina, a kalendarski još nije završena.