Brza vožnja i ministar „za zdrav razum“

Za vrijeme velike naftne krize 1973. godine, njemačka vlada (kancelara Vilija Branta, SPD) je u cilju štednje važnog goriva uvela zabranu vožnje nedjeljom i uvela generalno ograničenje brzine na auto-putevima od 100 km/h. To ograničenje je trebalo da važi dok se naftna kriza ne prevaziđe.

Tadašnji ministar saobraćaja, socijaldemokrata Lauric Lauricen, htio je, međutim, da zadrži ograničenje brzine. „Radi se o ljudskim životima", govorio je – godinu dana prije uvođenja ograničenja u Njemačkoj je u saobraćajnim udesima poginulo 20.000 ljudi. A za vrijeme ograničenje brzine broj udesa se drastično smanjio. Sa Lauricenovim prijedlogom se složio i kancelar Vili Brant.

Oba političara su bila na strani gubitnika. Najveći evropski automobilski klub ADAC ih je optužio da zloupotrebljavaju naftnu krizu. U februaru 1974. taj uticajni klub je počeo veliku kampanju uz više od milion odštampanih naljepnica sa natpisom: „Slobodna vožnja za slobodne građane".

Ograničenje brzine je ukinuto već u martu 1974.

Slogan sa naljepnica ADAC djeluje i danas kao filozofsko-sociološka potka jurcanja „lijevom trakom" u moćnim automobilima koji služe kao rekviziti „slobode".

„Sloboda" i činjenice

Veliki automobilski klub je potrefio tanku žicu građana jedne fanatično motorizovane zemlje. Građana za koje je automobili druga koža, zaštitni oklop, pokretna ispostava dnevne sobe. Onaj ko u to zadre postaje neprijatelj.

I tako su svi kasniji pokušaji da se na auto-putevima ograniči brzina neslavno propali.

Da li će sada biti drukčije? Pred početak godišnje Konferencije stručnjaka za saobraćajno pravo, neki od govornika su već najavili da će uputiti zahtjev za uvođenje ograničenja brzine na auto-putevima od 130 km/h. Taj zahtev je ovaj put dobio specifičnu težinu jer su mu se pridružili i visoki funkcioneri sindikata policije.

„Ako nećemo da se pomirimo sa činjenicom da svake godine 3.200 ljudi gine u saobraćajnim udesima, moramo nešto preduzeti", rekao je zamjenik predsjednika sindikata policija Mihael Mertens, i dodao: „tu bi važnu ulogu imalo ograničenje brzine".

Zahtjevu se pridružila i Njemačka organizacija za zaštitu životne sredine DUH, koja traži ograničenje od 120 km/h, a na putevima prvog reda od 80 km/h (trenutno važi 100 km/h), prije svega da bi se smanjila emisija ugljen-dioksida.

Ministrov koš za otpatke

Tako je ponovo izbila javna debata o ovom problemu. Ministar saobraćaja Andreas Šojer (CSU) je gotov s gađenjem odbacio takve prijedloge, rekavši lakonski da se oni „kose sa zdravim razumom".

Prijedlog je, uz nešto probraniji rječnik i vidno nastojanje da pokaže diferenciran stav, no u suštini ipak glatko, odbio i ADAC, baš kao i – gle čuda – i Savez njemačke automobilske industrije (VDA).

Ovaj poslednji faktor spada u najvažnije, mada ga u javnoj debati malo ko uzima pod lupu. Moćni automobilski brendovi žive od snage svojih modela. Snage koja može da se demonstrira u svakom trenutku.

U medijima je, kao i u svim sličnim prilikama, zavladalo nepregledno sučeljavanje mišljenja u kojima se miješaju emotivni i racionalni argumenti, statistike, lična iskustva, interesi političara i lobista. No, mediji od takvih diskusija žive. Ali, ne treba zaboraviti da prijedlog koji se, eto, ponovo našao na dnevnom redu hiljada različitih foruma, nije stigao ni do donje fioke radnog stola ministra saobraćaja Šojera, već je završio direktno – u košu.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android