„Branilac evropskih vrijednosti“

 Povodom smrti generala Jovana Divjaka Erich Rathfelder je za berlinski Tageszeitung napisao članak u kome se kako kaže prisjeća ličnih susreta sa „visokocijenjenim borcem za ljudska prava, pokroviteljem mnogih projekata za jačanje civilnog društva i osnivačem organizacije za pomoć djeci – siročadi", koji je je nakon duže bolesti umro u četvrtak (8.4.2021.) u 84. godini u Sarajevu.

„Prvi put sam ga susreo u opkoljenom Sarajevu 1993. On i njegov štab bili su smješteni u jednom podrumu, zaštićenom od granata. Tu je primao novinare koji su neizostavno željeli napraviti intervju s njim – „Srbinom“. Rođen u Beogradu, školovan na tamošnjoj Vojnoj akademiji kao i na pariškoj École d'État Major (1964-1965), Divjak je od 1966. živio u Sarajevu. Rat u bivšoj Jugoslaviji nije bio rat jedne etničke grupe protiv druge, već rat srpskih nacionalista protiv multietničkog društva. Onaj ko je htio, mogao je to naučiti od Divjaka“, piše TAZ.

Divjak je tada, navodi dalje berlinski list, imao duboki prezir prema Karadžiću i Mladiću, kasnije osuđenim ratnim zločincima pred UN-ovim tribunalom.

"Branimo Sarajevo od fašizma, branimo civilizacijske i evropske vrijednosti", običavao je govoriti. 

„Ali do danas široka srpska javnost ne prepoznaje zločine koji su u ime srpskog naroda počinjeni prije svega nad muslimanskim stanovništvom. Ratni zločinci se slave kao heroji. A za zločine srpsko pravosuđe optužuje Jovana Divjaka“, piše TAZ.

Rathfelder dalje podsjeća na činjenicu da ga je srbijansko pravosuđe optužilo da je i sam počinio ratne zločine, zbog čega je u martu 2011. bio uhapšen u Beču. gdje je proveo nekoliko mjeseci, dok austrijsko pravosuđe nije odbacilo optužbe kao neosnovane.

„Bio je optužen za učešće u napadu 3. maja 1992. na srpske vojnike koji su se povlačili iz Sarajeva, u kojem su ubijene 42 osobe. Pri tom se namjerno izostavlja i prećutkuje činjenica da je Divjak pokušao spriječiti otvaranje vatre na vojnu kolonu - kako svjedoče video snimci i izjave UN-ovih posmatrača“, na kojima se čuje kako viče „Ne pucaj!“

U svjetonazor srpske strane se nije, piše još, uklapala ni činjenica da je Divjak nakon rata ušao u konfrontaciju sa muslimanskom nacionalnom strankom SDA.

„On je pozvao tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića da prizna zločine bosanske vojske nad srpskim civilima u samom opkoljenom gradu, kao i u nekim okolnim selima. Izetbegović to nije učinio. Divjak je u znak protesta 1997. vratio Izetbegoviću svoj generalski čin."

Međutim, navodi se dalje, nijedan od ovih sukoba nije naštetio njegovom ugledu koji je uživao među narodom. Naprotiv. Svako ko je sa njim godinama nakon rata tumarao Sarajevom mogao ga je vidjeti kako se rukuje sa stotinama građana. „Bivši vojnici, mladi, stare majke - svi su mu željeli zahvaliti.”

Na kraju teksta novinar lista Tageszeitung  podsjeća i na njegov doprinos obrazovanju stotina djece iz svih etničkih grupa, kao i da je bio ponosan što je primljen u francusku Legiju časti ali i što je bio počasni građanin nekoliko francuskih gradova. 

Humanitarac koji pomaže ljudima u BiH

List „Rheinische Post“ piše o njemačkom humanitarcu koji već 29 godina istrajno pomaže siromašnom stanovništvu BiH. 

Heriberta Hölza, profesora muzike i socijalnog radnika iz Neukirchen-Vluyna, o kome je i DW u više navrata izvještavao, na humanitarni angažman pokrenuli su snimci ratnih stradanja u BiH. One su ga podsjetile na sopstveno djetinjstvo u ratom razorenom Duisburgu, teških i gladnih godina, odrastanja bez oca, koji je poginuo negdje na istočnom frontu. Tada je odlučio da pomogne tim ljudima, jer je znao da im je pomoć potrebna.

Osnivač humanitarne organizacije „Bosnienhilfe" Heribert Hölz ​​(78) upozorava da se ne smije prestati sa prikupljanjem donacija.

„Jer", kako dodaje, „siromaštvo je svugdje isto! Da bismo se dobro razumjeli, mnogi ljudi kojima pomaženaša organizacija Pomoć Bosni (Bosnienhilfe) imaju penziju od 50 eura. Nevjerovatno, ali istinito… To siromaštvo je evropski skandal i događa se pred našim vratima”, piše Rheinische Post.

Na takvu poražavajuću situaciju, ističe Hölz, nadovezuje se bezizlazna situacija u izbjegličkom kampu u blizini Bihaća na sjeverozapadu Bosne. Očajne porodice s djecom tamo žive u blatu i prljavštini. Uz pomoć Caritasa iz Sjeverne Rajne-Vestfalije, časne sestre Majke Tereze organizovale su tamo javnu kuhinju u kojoj se svakodnevno pripremaju topli obroci za te očajne ljude, navodi se još.

I njegova supruga Ursula, pomaže. Ona je, kako se ističe, za humanitarne svrhe do sada napravila više od 70.000 tegli domaće marmelade.

Sada u vrijeme pandemije njegov projekat još više zavisi od donacija. Brojne humanitarne organizacije koje su do sada pomagale u Bosni, uključujući one iz drugih zemalja, prestale su djelovati. Njihova podrška sada nedostaje. Zbog toga Hölz sve češće dobija molbe za pomoć iz Bosne. Prošle godine, direktor Caritasa iz Banja Luke napisao je okrugu Weseler: „Vaša pomoć bila je tračak svjetlosti u tami.“ U toj kratkoj rečenici je sažeto sve. I sam Hölz, koji u ovim teškim vremenima nastoji obezbijediti donacije, ​​situaciju opisuje riječima Majke Tereze: „Znam da je ono što radim samo kap vode u moru. Ali da ta kap ne postoji, ona bi nedostajala moru”, zaključuje se u članku lista „Rheinische Post" . 

Priredio: Faruk Šabanović

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu