Brak za sve: Vlasti Kube hoće da promijene imidž

Šta bi rekli Fidel Kastro i Če Gevara? Najveći vođa i najpoznatiji svjetski revolucionar nisu trpjeli homoseksualce. Procjenjuje se da je oko 25.000 ljudi strpano u radne logore između 1965. i 1968. kako bi bili „prevaspitani“ i „izliječeni“ od homoseksualizma.

Za stare lidere homoseksualci su bili simbol kapitalističke dekadencije koji nikada, kako je Kastro rekao 1965, „ne mogu biti pravi revolucionari, pravi militantni komunisti".

Ali, sada je Kuba postala 34. država svijeta koja je legalizovale brakove osoba istog pola. Poznatog homoseksualnog aktivistu i glumca Danijela Trijanu ne zanima šta bi rekli Fidel i Če. „Oni su dio epohe koja je definitivno prošla. Kuba je zatvorila poglavlje dvadesetog vijeka i ono se više neće vratiti.“

Podijeljena osjećanja

Oko dvije trećine ljudi glasalo je za promjene porodičnog zakona koji datira iz 1975. godine. Od sada će u zemlji, gdje građani ne mogu da biraju predsjednika, istopolni parovi moći da se vjenčavaju, usvajaju djecu ili koriste usluge surogat-majki.

Uvode se i oštrije sankcije za rodno specifično nasilje, jačaju se prava nebioloških roditelja, a djedama i bakama priznaje mogućnost starateljstva nad unucima.

Ovo posljednje je bitno na Kubi koju dnevno napušta hiljadu ljudi. Mnogi od njih su mladi roditelji koji ostavljaju porodicu na karipskom ostrvu, barem dok se ne snađu u novom okruženju.

Danijel Trijana bi morao da se raduje uspijehu, za koji je u velikoj mjeri zaslužan. U maju prošle godine je potpuno sam hodao šest kilometara iz starog grada Havane do svoje kuće – sa zastavom duginih boja oko vrata. Ta „šetnja“ ličila je na „toplog zeca". Dobio je niz uvreda, a neki roditelji su sklanjali djecu u stranu, kao da je Trijana bolestan.

„S jedne strane, sretan sam, jer je ovo ogroman korak za Kubu. S druge, ostaje i gorak ukus, jer su vlasti instrumentalizovale kampanju za reformu porodičnog prava kako bi oprale svoj imidž“, kaže aktivista.

„Sad se vlasti predstavljaju progresivnim, iako Kubanci ne žive u slobodi. I kao da se briše sjećanje na represiju nad homoseksualcima u doba kad su Fidel Kastro i Če Gevara držali homofobne govore“, dodaje Trijana.

Država gurala reformu

Kampanju je najviše podržala Marijela Kastro, kćerka bivšeg predsjednika Raula i bratanica Fidela Kastra. Ona je s pozicije šefice Centra za seksualno obrazovanje vodila bitku protiv Katoličke crkve. Državni mediji su takođe svim silama podržavali reformu.

„I to dok još uvijek isjecaju scene iz filmova u kojima se dva muškarca ili dvije žene ljube", ukazuje Trijana na ono što smatra licemjerjem. „Govorimo o televiziji koju sto posto kontroliše Komunistička partija. Tamo nećete vidjeti neke glumce ili poznate ljude koji otvoreno govore o homoseksualnosti.“

Tako se desio paradoks – mnogi progresivni Kubanci, protivnici vlasti, glasali su protiv reforme ili su bojkotovali referendum. „U diktaturi nema glasanja", glasila je njihova poruka na društvenim mrežama.

Danijel Trijana je umalo dočekao reformu u inostranstvu jer je njegov nezavisni teatar pozvan na Dokumentu 15 u njemački Kasel. Ali, bojao se da ne postane prinudni egzilant.

„Svi prijatelji su me upozorili da me vlasti neće pustiti da se vratim, ako napustim ostrvo. Odlučio sam da ne letim, jer još nemam namjeru da se iselim“, navodi on.

Sada će nastaviti sa životom u Havani. Tamo je pod prismotrom, telefonski razgovori se prisluškuju, i  svake dvije sedmice mora do stanice policije da iznova potpiše dokument kojim se obavezuje na „propisno ponašanje".

„Od danas ćemo biti bolja nacija“, rekao je kubanski predsjednik Migel Diaz-Kanel nakon referenduma.

Danijel Trijana u to ne vjeruje. „Za to bi Kuba morala da ima političke partije kao cijeli svijet, i parlament koji funkcioniše. Kubi treba sloboda, moramo da omogućimo slobodu mišljenja. Današnja Kuba sazdana je na strahu, a na strahu se ništa ne zida.“

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu