Božić - poruke koje ne stare
24. decembar 2018
"Isus je definitivno puno više od male bebe koja se smije iz jaslica. Cijela priča Božića je priča ispunjena poput nekog dobro režiranog trilera”, kaže Saša Nikolinović, pastor Evanđeoske crkve u Sarajevu.
Božić je za ovu protestantsku zajednicu, pojašnjava Nikolinović za Deutsche Welle, poseban praznik jer govori o “Bogu među nama”. “Veličina Božića je taj spasitelj, ali i to da je Bog odlučio da uzme ljudsko tijelo i da dođe da živi kao jedan od nas. Ali način na koji se to desilo je fascinantan i današnji svijet bi mogao puno da nauči iz toga.”
"Božić je jako bitan, ne samo kao praznik, već kao jedna sezona u životu Crkve. On može imati proročki karakter i u društvu - da se vratimo jednostavnim istinama, da se vratimo pravdi, pravednosti, jednakosti, da razmišljamo o drugome.”
Božić je poseban i za Mirelu i Albina, mladi bračni par iz Sarajeva, novopečene roditelje, pripadnike sarajevske Evanđeoske crkve. Osim ljubavi, kako kažu, ljubav prema Bogu je svakako nešto što ih još jače povezuje. Mirela Popaja Hadžić, kako kaže, baštini protestantsku tradiciju i zajednicu kojoj pripada - Evanđeosku crkvu smatra svojom porodicom. "Ono što Božić meni znači je ta porodica, a i puno više od toga - to je ono kada je Bog odlučio da pomiri sebe sa ovim svijetom”, kaže Mirela. Upravo kroz to pomirenje, dodaje, "možemo imati mir sami sa sobom i mir sa drugima”, što i jeste bit Božića, kaže. "Nije bit ni jelka, nisu ni ukrasi, to je samo način kako se ja sjetim da je Bog došao na ovaj svijet i da nam je dao taj mir”, kaže Mirela.
Njen suprug Albin Hadžić, školovan za pastora, tradiciju Božića, kako kaže, upoznao je kroz maminu stranu porodice koja slavi pravoslavni Božić, a u porodici svoje tetke tradicionalno je godinama bio “polaznik”, onaj koji na božićno jutro prvi ulazi u kuću. Dubljim otkrivanjem i prihvaćanjem vjere kroz Evanđeosku crkvu, kako kaže, Božić je za njega dobio posebno značenje.
Neopterećenost nacionalnim
Duh pomirenja, oprosta, zajedništva, jednakosti među ljudima ono je što karakterizira ovu crkvu. "Ono što je mene fasciniralo, kada sam krenuo u Evanđeosku crkvu je bilo da vidim ljude iz različitih religijskih i etničkih pozadina i to je bilo mjesto gdje sam ja prvi put uspio da vidim na jednom mjestu i Bošnjake i Srbe i Hrvate koji slave jednog Boga, koji ne gledaju više na tu etničku pripadnost koja ih razdjeljuje, nego su gledali na ono što ih ujedinjuje, a to je bio Bog, to je bio Isus”, kaže Albin za Deutsche Welle i dodaje kako mu to daje nadu da Bog može da izmiri narode.
Pastor Saša Nikolinović smatra kako je to jedna od "velikih prednosti i ljepota Evanđeoske crkve” - da nije "nacionalna” crkva. U vrijeme kada se određene vjerske zajednice poistovjećuju sa pripadnošću jednoj naciji, u Evangelističkoj crkvi “naći ćete članove koji dolaze iz bošnjačke pozadine, pravoslavne, katoličke, odnosno Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Romi, Jevreji”, kao i nekog poput samog Nikolinovića koji, kako kaže, dolazi iz reda ostalih.
"Želio bih biti Bosanac i Hercegovac, no ova država mi to ne dozvoljava. Iz miješanog sam braka - otac mi je Srbin, majka Bošnjakinja. U Evanđeoskoj crkvi dakle imamo neki miks i svi živimo bez tog tereta, neopterećeni nacijom. Ne negiramo je, ali daleko od toga da je to najvažnija stvar u našem životu, da je to najvažnija stvar našeg identiteta”, naglašava on.
Premda bi u današnje vrijeme nacionalnih i inih podjela u BiH to trebala biti prednost, pastor Nikolinović kaže kako baš i nije, budući da se Evanđeosku zajednicu svrstava u manjine. "Mi smo manjina i među svojim prijateljima. Mi sada imamo generacije koje ne mogu da razumiju stav ljudi koji su možda živjeli u bivšoj Jugoslaviji, u društvu, pogotovo u urbanim sredinama, neopterećenom nacijom”, kaže Nikolinović. Nažalost, dodaje, posljednji popis stanovništva, 2013. godine "nije se bavio manjinama i velika je šteta da naša država nije našla za shodno i vrijedno da istraži statuse pripadnika manjinskih naroda, nacija i vjeroispovijesti, jer bismo sada imali jednu bolju sliku o tome koliko zaista ima ljudi koji se izjašnjavaju kao protestanti.”
Upravo zbog toga, dodaje, čini se kako stalna priča o multikonfesionalnosti, multietničnosti, multikulturalnosti, u BiH "izgleda kao jedna reklama, a ne stvarnost”.
Reformacija u BiH
Reformatorski pokreti u bivšoj Jugoslaviji pojavili su se ubrzo nakon reformatorskog pokreta Martina Luthera. Protestantska zajednica u BiH je značajnije prisutna od dolaska Austro-Ugarske u BiH 1878. godine, no korijeni sežu i dublje. “Tako je sredinom 19. vijeka ovdje došla Adeline Pauline Irby koja je humanitarno djelovala, posebno među srpskim stanovništvom. U Sarajevu je sa Stakom Skenderovom djelovala i kao prosvjetiteljica i one su osnovale neke od prvih škola, posebno za djevojčice, za žene, otvorile vrata obrazovanju, ne samo uglednih bogatih i ne samo onih koji su pripadali vladajućoj strukturi, već i za manjine, a to je ono što je za nas uvijek bitno - da vjera mora da se živi i sprovodi u djelovanje bez pristrasnosti, za sve”, kaže Nikolinović.
Zajednica se širila i rasla, pa je u samom srcu grada podignuta i evangelističko-luteranska crkva - danas zgrada Akademije likovnih umjetnosti, koja se širila kako je rasla protestantska zajednica, za koju se pretpostavlja da je do 2. svjetskog rata brojala oko 4000 u BiH, samo u Sarajevu oko 2000. Nakon 2. svjetskog rata, kako kaže pastor Nikolinović, “nije bilo popularno biti Nijemac”, pa se zajednica polako gasi i nestaje, što odlaskom ljudi, što prelaskom na druge vjere. Ipak, sredinom prošlog stoljeća zajednica ponovo stasava kroz evangelističke ili baptističke zajednice širom bivše Jugoslavije, pa tako i u BiH.
Protestantska crkva u BiH trenutno ima dvanaest crkava u deset gradova. "Naše zajednice su uglavnom sastavljene od mlađe populacije. I naša pokretačka snaga su uvijek bili mladi ljudi do nekih 30-40 godina starosti, i tako je to i danas”, zaključuje Nikolinović.
Jedno kršćanstvo
O Reformatorskom pokretu, o protestantizmu, u BiH se ne zna mnogo. "Mi uvijek naglašavamo da je kršćanstvo jedno - Katolička, Pravoslavna i Protestantska crkva u osnovi svoga vjerovanja su kršćanske crkve. Stojimo na apostolskom, nicejsko-carigradskom ispovijedanju vjere. Mi protestanti poštujemo crkvenu tradiciju, mada je ne držimo inspirativnom kao Katolička i Pravoslavna crkva u određenom smislu, ali stojimo na sedam Opštih sabora Crkve ili sedam Vaseljenskih sabora Pravoslavne crkve i poštujemo sve odluke koje su donesene kroz prvih 400-500 godina kršćanstva i nastojimo se toga pridržavati”, pojašnjava Nikolinović.
Protestantska crkva, dodaje, ne priznaje centraliziranu vlast - papu i ne vjeruje u svece. "Držimo da je Biblija jedini autoritet za pitanja vjere i prakse u životu vjernika, a ne crkvena istorija, ne crkveni koncili koji su vrijedni za konsultaciju, ali Božja riječ (kroz Bibliju) jedina ima konačni autoritet”, kaže Nikolinović.
Poruke Božića
Primjer Evanđeoske crkve mogao bi, zaključuje Mirela Popaja Hadžić, poslužiti bh. društvu, čije se stanovništvo, oko 90 posto, na posljednjem popisu izjasnilo kao "vjernica”, odnosno „vjernik". "Ako bismo zaista slijedili aksiome koje je Isus postavio – ljubi Boga svog svim srcem svojim, svim umom svojim, dušom svojom; ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe, čini drugom ono što bi volio da drugi čine tebi – naravno da bi nam bilo puno bolje."
Pastor Nikolinović još napominje kako bi i oni koji vode državu trebali, ako ništa, razmisliti o onome čemu je Isus poučavao svoje učenike: “'Ko hoće da bude prvi među vama, neka bude sluga svima.' "To je nešto što bi naši političari trebali da nauče iz priče o Božiću.”