Bez nasilja

Tačno mjesec dana prije pada Berlinskog zida – 9. oktobra 1989. – u Leipzigu su održane najveće neprijavljene demonstracije u historiji DDR-a. Okupilo se 70 hiljada ljudi i protiv tolike mase partija nije mogla ništa. Kako je bilo moguće mobilisati tako veliki broj ljudi?

To se pitanje stalno ponavlja. Zbog molitvi za mir koje su održavane svakog ponedjeljka od 1982. godine postali smo mjesto okupljanja svih kritički raspoloženih ljudi koji su tu mogli govoriti o onome o čemu se u DDR-u nije smjelo govoriti. Broj učesnika dramatično se povećao poslije 8. maja 1989. godine, kada su vlasti zatvorile prilazne puteve crkvi. Mislili su da će time smanjiti broj ljudi koji dolaze u crkvu, a dogodilo se suprotno.

Povodom jesenjeg sajma u Leipzigu u septembru zapadne televizije dobile su dozvolu da snimaju po cijelom gradu. I sve su bile ispred crkve kada smo izašli i razvili transparent „Za otvorenu zemlju slobodnih ljudi“. Transparent je bio istaknut petnaestak sekundi prije nego što su ga pripadnici državne sigurnosti zaplijenili. Međutim, svi su stigli da ga snime. Te večeri je to bilo na vijestima tako da su svi saznali šta se dešava u Leipzigu – ne samo na Zapadu, nego i u cijelom DDR-u, jer su svi gledali.

Onda je došao 7. oktobar 1989. – četrdeseta godišnjica DDR-a.

Tog dana ispred Crkve sv. Nikole u Leipzigu uhapšene su stotine ljudi. Honecker je rekao: “Crkva sv. Nikole mora biti zatvorena!“ Policajci su se prvi put pojavili u punoj opremi, sa palicama, štitovima, psima i počeli su tući ljude. Cijeli dan – od podneva do večeri. U novinama se pojavio naslov: „U ponedjeljak je likvidirana kontrarevolucija – kad nije moglo drugačije sa oružjem u ruci.“ Sutradan 8. oktobra u crkvu su došli ljekari i rekli da se u bolnicama otvaraju odjeli za ranjene od vatrenog oružja. Tako smo 9. oktobar dočekali u velikom strahu.

I kako su protekle demonstracije 9. oktobra?

U crkvama u centru grada bilo je šest do osam hiljada ljudi – za više nije bilo mjesta, ali došlo je 70 hiljada ljudi. Nismo mogli izaći iz crkve, sve je bilo puno. Svi su nosili svijeće, što je simbol nenasilja – potrebne su ti obje ruke kako se svijeća ne bi ugasila. Dakle, nemaš slobodnu ruku da bacaš kamenje ili držiš motku. Jedan član Centralnog komiteta SED-a kasnije je izjavio: „Sve smo planirali, na sve smo bili spremni, samo ne na svijeće i molitve.“

Za taj slučaj policija nije imala naredbe kako da interveniše. Da je neko bacao kamenje na njih, znali bi kako reagovati – bilo bi kao obično. Tako su se policajci povukli i znali smo da DDR više nije kakav je bio još tog jutra. Više smo naslućivali nego što smo znali da se desilo nešto veliko. Tek kasnije smo shvatili šta se dogodilo.

Uvijek ste pozivali na nenasilje i hrabrili demonstrante da se ne boje vojske – čak i onda kada su se pojavili tenkovi. Odakle ta sigurnost da će se sve mirno završiti?

Uopće nismo bili sigurni u to. Danonoćno smo bili u strahu, ali vjera je bila jača od svega. Od Isusa Krista smo naučili o moći nenasilja i to je jedino čemu možemo pribjeći. U trenutku kada bismo i mi upotrijebili silu, postali bismo samo protivnička strana i ostali bez Božijeg blagoslova. To sam govorio mladima tokom molitvi za mir i svi su to prihvatili i poštovali. Tada smo doživjeli ono što mi je i danas neshvatljivo – u toj nekršćanskoj zemlji ljudi su saželi u dvije reči Kristovu propovijed na Brijegu: “Ne nasilju!“ Oni to nisu samo govorili, nego i do kraja proveli u djelo. Ako se nešto može nazvati čudom, onda je to čudo. Nikad nam ranije nije uspjela revolucija, to je bio prvi put i uspjela je bez krvoprolića.

Znači li to da bez Leipziga ne bi bilo mirne revolucije u DDR-u?

Mislim da ne bi. Imali smo nešto čega drugdje nije bilo – redovne molitve za mir svake sedmice tokom dužeg perioda. Osim toga, postojala je velika grupa ljudi spremna da se iseli. To jedinstvo do koga je došlo pod krovom crkve nigdje drugo nije postojalo. I to je privuklo mase. Dolazili su ljudi iz cijelog DDR-a. Tog 9. oktobra u gradu nisu bili samo ljudi iz Leipziga, nego su došli iz cijele zemlje. U Crkvi sv. Nikole bio je cijeli DDR. Bez Leipziga ne bi bilo ni 9. novembra 1989. (pada Berlinskog zida), ni 3. oktobra 1990. (ujedinjenja zemlje).

Šta je preostalo do danas od mirne revolucije u DDR-u?

Mislim da nam je danas ponovo potrebna hrabrost, građanska hrabrost za angažovanje, a ne samo da kažemo kako će se sve već nekako srediti. Moramo preuzeti odgovornost za zemlju. Mi Nijemci smo se žrtvovali za najbesmislenije stvari. Sada se isplati žrtvovati za nešto pravo, suočiti se sa teškoćama za ovu ujedinjenu Njemačku, ovu divnu zemlju, demokratiju. Mislim da se ne bismo trebali, po starom njemačkom običaju, žaliti na sve i svašta, tražiti dlaku u jajetu, nego treba da kažemo: to je naša zemlja, želimo ovu demokratiju za koju smo se izborili uprkos istinskoj opasnosti po život. To najlakše možemo učiniti izlazeći u velikom broju na izbore, jer je to bio i jedan od zahtjeva iz oktobra 1989. godine: slobodni izbori. Sve to danas imamo.

Kažete: „Njemačka je divna zemlja, uzorna demokratija“, a ipak ste oštro kritikovali proces ujedinjenja. Šta je bilo pogrešno?

Ujediniti zemlju, što je Gorbačov ponudio u julu 1990. na Kavkazu – tu priliku je trebalo odmah iskoristiti. Ali, trebalo je ostaviti više vremena da se to ujedinjenje odgovorno oblikuje. Mislim na sljedeće: pravi dan za nacionalni praznik bio je 9. novembar (pad Berlinskog zida), a ne 3. oktobar (datum koji je Narodna skupština glasala za ujedinjenje DDR-a Saveznoj Republici Njemačkoj). To bi učvrstilo samosvijest ljudi u DDR-u, jer su ovdje na istoku stvorene pretpostavke za ujedinjenje bez pomoći svana. Drugo: ime. Ne može jednostavno i dalje ostati samo Savezna Republika Njemačka. Za mene je to dio Njemačke od 1949. do 1989. godine. Zamislite da smo htjeli da se nova Njemačka zove DDR! Proglasili bi nas za psihijatrijske slučajeve! Tako je kod zapadnih Nijemaca stvoren utisak: tako se zovemo, takvi ostajemo, prihvatićemo ovo nešto ljudi sa istoka, renovirati DDR i sve je u najboljem redu. Baš tako nije bilo. Najzad, himna: tu pjesmu nacisti su za sva vremena toliko obeščastili, da ona ne može biti nacionalna himna. Šta je novo, zapravo, dobio Zapad? Poštanske brojeve i nekoliko registarskih oznaka za automobile, a i to kao da je već bilo previše! Ovdje na istoku sve se iz korijena promijenilo! To nije moglo izaći na dobro i iz toga su proistekle neke stvari koje opterećuju proces ujedinjenja.

U Crkvi sv. Nikole i dalje se održavaju molitve za mir. Ljudi se mole, na primjer, za Afriku, genetski neopterećenu poljoprivredu. Ne bi li bilo bolje mobilisati snage za neku veliku akciju, nego se svake nedjelje moliti za nešto drugo?

Svake godine imamo tri molitve o temi nezaposlenosti, 1992. smo organizovali pri crkvi forum „Nada za nezaposlene“. Bilo je mnogo demonstracija koje su trajale sedmicama i koje su građani veoma cijenili. Uvijek protestujemo zbog pojava neofašizma. Imali smo neonacistu iz Hamburga koji je zatražio dozvolu da svakog 1. maja i 7. oktobra do 2014. godine u Leipzigu organizuje marševe. Organizovao ih je zaista od 2001. do 2007. godine, ali zahvaljujući nenasilnom otporu koji je organizovala naša crkva te godine je odustao.

Djelovali smo i drugdje – u saksonskom gradiću Colditz živjeli su u strahu od neonacista. Onda smo rekli – ponovo ćemo crpiti hrabrost iz vjere. Pod motom „Jedan grad se budi“ organizovali smo veliku molitvu mira u tom gradiću i uputili jasnu poruku.

I tamo više nema desnih ekstremista?

Pojavit će se ponovo, ali ako ljudi ne budu više tako uplašeni, učinjen je veliki korak naprijed. Važno je da ljudi ne dozvole da ih maltretira nekolicina koja stvara nerede i tako ostavljaju utisak da su jaki. Ali, oni žive samo od straha druge strane. I taj strah se mora ukloniti – uostalom, kao i kada je riječ o nezaposlenosti i svemu ostalom što je ljudima problem. I tu molitva za mir otvara velike mogućnosti.

Christian Führer bio je od 1980. do 2008. godine svećenik protestantske Crkve sv. Nikole u Leipzigu. U martu 2008. otišao je u penziju.