Balkan-rok: muzika s druge strane
14. februar 2019
Vrhunac večeri za osamnaestogodišnju Lauru je negdje oko dva, tri sata, kada iz moćnih zvučnika u zagrebačkom klubu „Močvara" odjeknu uvodni taktovi kultne pjesme Bijelog dugmeta „Đurđevdan" iz kasnih osamdesetih.
Zajedno sa stotinama drugih mladih koji u prepunom klubu plešu uz zvuke grupa poput Azre, Prljavog kazališta, Električnog orgazma ili SARS-a, ona digne ruke u vazduh i zapjeva iz sveg glasa: „Proljeće na moje rame slijeće, Đurđevak zeleni..."
To je taj zvuk...
U trenutku kada Laura i njeni vršnjaci nakratko prekinu ples kako bi svi zajedno zapjevali himničnu posvetu nesrećnoj ljubavi i prolaznosti života, već odavno ne postoji ni grupa koja ju je snimila, ni produkcijska kuća koja ju je objavila, ni zemlja u kojoj je ona nastala. Za Lauru, međutim, to nije važno: „Volim ove starije pjesme, jer uz njih može najbolje da se pleše, tekstovi su ljepši i življa mi je muzika."
Uz to, za nju je važna i autentičnost zvuka: „Danas se dosta pjesama radi uz pomoć tehnike, koristi se 'autotjun', a prije su se više čuli gitara, bubnjevi, bas, klavijature... pravi instrumenti."
Nikakva nostalgija – muzika za ovdje i sada
„Balkan-rok" naziv je „žurke/tuluma/partija/igranke" koji se jednom mjesečno održavaju u „Močvari". Tada se u klub na livadi pored zagrebačkog Mosta slobode slije rijeka mladih, većinom između 17 i 25 godina, kako bi plesali i pjevali uz rok-muziku rađenu na prostoru nekadašnje Jugoslavije u poslednje tri-četiri decenije.
Za sve njih, nostalgija kao žal za nečim prošlim tu ne igra nikakvu ulogu, isto kao ni to odakle dolaze izvođači. Za razliku od dominantne političke matrice, koja prije svega u Hrvatskoj stalno naglašava razlike naspram svega što je postojalo u vrijeme Jugoslavije, a prvenstveno svega što dolazi iz Srbije, te traži distanciranje i od jednog i od drugog, mladima koji se okupljaju oko određenog muzičkog stila to je sasvim nevažno.
„Svejedno mi je odakle ko dolazi, bitno je da nema vrijeđanja", kaže Lucija. „I nije mi bitno kada je muzika nastala: slušam i staro i novo".
„Ne igra mi nikakvu ulogu odakle su izvođači", dodaje Paulina (18). A za jednu drugu Lauru (17), važno je da razumije tekst: „Najviše volim da je iz Hrvatske, ali to nije toliko bitno. Lijepo je slušati nešto na svom jeziku."
Jezik koji povezuje, a ne razdvaja
„Retro-element sastavni je dio urbane muzičke scene", kaže Krešimir Krolo, sociolog sa zadarskog univerziteta. To je kosmopolitski tip ukusa, i ta pojava nije specifična za Hrvatsku ili region. Retro-trend je i na Zapadu veoma jak.
Što se Hrvatske i Balkana tiče, tu važnu ulogu ima jezik. „Različita istraživanja pokazuju da ćete, ako imate nešto što je jezički i kulturološki blisko, onda imati i svojevrsno grupisanje oko neke kategorije ukusa, bez obzira da li se radi o zabavnoj muzici, narodnoj muzici ili o roku", objašnjava Krolo.
Razgraničenje prema tzv. „stranim" elementima, pogotovo onome što dolazi iz Srbije, kako to pokušavaju da nametnu zagovarači moralne panike, pritom se jednostavno ignoriše. „Kultura zna da bude veoma tvrdoglava. Sva sociološka istraživanja pokazuju da, bez obzira koliko zvanični diskurs pokušava da povuče granice, postoji neka vrsta kulturne osmoze, neko pretapanje specifičnih oblika ukusa koje te granice ignoriše. Kada se prepozna zajednički ukus, onda se tu ne priznaje zvanični politički narativ."
Zabrana kao poziv
To je posebno izraženo u Hrvatskoj, s obzirom na to da se tu i pitanje razgraničenja posebno naglašava, smatra Galeb Nikačević, producent iz Beograda i kreativni direktor onlajn-portala „Vice Srbija". U drugim zemljama regiona to nije toliko važna tema, ali u Hrvatskoj je ono što je bilo prepoznato kao da potiče iz Srbije od strane zvaničnog mejnstrima bilo ignorisano i zabranjeno. „A čini se da je Nabokov u pravu kada kaže da je u ljudskoj prirodi da zabranu doživljava kao poziv", kaže Nikačević.
„Turbo-folk, pa ni beogradski Novi talas, sve se to u Hrvatskoj nigdje nije moglo čuti na radiju ili na televiziji. A onda čovjek ode u neki klub i tamo se svi otkače na cajke." Zabranom se nešto samo osnažuje, naglašava Nikačević.
To brisanje granica na gotovo svim nivoima specifičan je fenomen sadašnje mlade generacije. Žanrovske odrednice su izbrisane, isto kao i granice između starog i novog ili između onoga što dolazi iz Srbije, Hrvatske ili Bosne.
„Kulturne matrice su se promijenile, izbrisane su granice stilsko-tipoloških odrednica", smatra Nikačević. „Mladi odrastaju uz eklekticizam žanrova – miješaju se turbo-folk, dens, rok, hip-hop, metal. Mladi se danas kao ličnosti formiraju slušajući sve to."
Politika? Ne hvala!
Politička dimenzija je pritom izblijedela. Prije dvadeset-trideset godina važnu je ulogu igralo kulturološko raslojavanje: sklonost nekoj vrsti muzike bila je povezana i sa sklonošći određenoj političkoj opciji ili ideologiji. To je bilo važno naročito za vrijeme ratova 1990-ih godina. „Ali ta vještačka dihotomija na 'mi' i 'oni', za sadašnju mladu generaciju samo je nepotrebno opterećenje. Kultura se više ne doživljava na normativan način", naglašava Nikačević.
Ključnu ulogu pritom igraju društvene mreže i digitalizacija. Zahvaljujući njima, svakome je sve i uvijek dostupno – tu i odmah. Tako nastaje ono što Nikačević naziva „medijski integrisanim društvom".
Zahvaljujući digitalnoj komunikaciji nastaju nadnacionalne i nadkulturološke tačke identiteta, razvijaju se nadpolitičke i nadjezičke matrice komunikacije – a to je tendencija koja tvrdokorne zagovarače nacionalnih podjela i povlačenja što nepropusnijih granica izrazito iritira, kaže Nikačević.
I otuda za Bruna (18) nije bitno da li su izvođači stariji ili noviji – on najradije sluša Balkan rok i pop, jer može da se „poveže s tom muzikom". Isto kao i Lucija (18), koja voli da sluša i Eks-YU-rok, ali i današnji domaći rok. „Jednostavno se pronalazim u toj muzici", kaže. I to joj je najvažnije.