Autobiografija pape Franje: Žali se na svijet i nada u ljude

Njegove riječi zvuče poput borbene objave jednog mladog katoličkog revolucionara. Mora se „još odlučnije odbaciti 'kulturu dodvoravanja' u kuriji i drugdje", piše autor knjige. Jer: „crkva nije kraljevski dvor, niti mjesto za njegovanje veza i poznanstava ili nepotizma,… Ona ni u kojem slučaju nije posljednji europski kraljevski dvor jedne apsolutne monarhije." 

Pritom autor ovih rečenica živi u Vatikanu, star je 88 godina i starješina Rimokatoličke crkve. Papa Franjo, koji će uskoro napuniti 12 godina na poziciji „vrhovnog pastira" katolika na svijetu, izdaje svoju autobiografiju. Riječ je o knjizi punoj sjećanja i vizija. To je priča o gotovo nježnoj tuzi i srdačnoj povezanosti sa svim što je ljudsko, ali i o mladalačkom gnjevu i velikim nadanjima.

Ovo je prvi put da vođa Katoličke crkve još za života izdaje jednu takvu knjigu. Djelo koje obuhvaća 385 stranica će se ovih dana objaviti na brojnim jezicima i, prema navodima izdavača, u oko 100 zemalja diljem svijeta. 

„Hodočasnici nade" u Svetoj godini 2025.

U biti je papina želja bila da se njegova autobiografija „kao ostavština objavi nakon njegove smrti", pojašnjava u pogovoru suautor knjige, Carlo Musso, koji je od 2019. skupa s papom pisao njegovu autobiografiju. Ali Sveta godina 2025. i „potrebe našeg vremena" su ga ponukali na raniju objavu, pojašnjava Musso. „Hodočasnici nade" glasi moto Svete godine. Pa tako se i naslov knjige: „Nadaj se", doima poput pomoći za čitanje u skladu sa Svetom godinom. A i Musso bilancira: „Riječ je o knjizi, u kojoj 1936. godine rođen muškarac gleda unazad samo da bi mogao baciti pogled u budućnost." 

Papa Franjo se u svojoj autobiografiji bavi gorućim temama : razmatra zašto „gospodarstvo ubija" i konstatira da se svijet već odavno „djelomično" nalazi u Trećem svjetskom ratu. Navodi i da mnogi migraciju još uvijek smatraju „invazijom" i s tim u vezi piše: „Igramo se ping ponga s ljudima." Europa je za njega „stari kontinent". A izbjeglički kamp na sredozemnom otoku Lezbos, kojega je dva puta posjetio, za njega utjelovljuje „sramotu Europske unije".  

Samo nekoliko rečenica o seksualnom zlostavljanju

Kritizira globalnu katastrofu klimatskih promjena i „uništavanje čitavih eko-sustava". S obzirom na to, „nemam više vremena za gubiti". Piše i o ruskoj agresiji protiv Ukrajine, Hamasovom teroru („barbarstvu", „pokolju") i ratu u Pojasu Gaze. Neke izraelske vojne korake papa ocjenjuje kao „teror".

I naravno da se papa Franjo osvrće i na stanje u kojem se nalazi njegova crkva. „Bol žrtava je jauk koji se uspinje sve do neba", pojašnjava po pitanju seksualnih zlostavljanja uglavnom djece od strane crkvenih dužnosnika. No, toj u međuvremenu svjetskoj skandaloznoj temi papa posvećuje tek nekoliko rečenica.

On se u autobiografiji okreće protiv crkvenog tradicionalizma koji od liturgije pravi pitanje ideologije. Govori o „čistoj ekspoziciji klerikalizma", o „kostimiranjima, afektnim defektima". A spominje i već godinama oštro vođenu debatu oko zaređenja žena za đakonice, navodeći da je to „otvoreno pitanje koje još treba temeljito riješiti". 

Papa se žali na mrtve u Sredozemnom moru i izolaciju Europe

No, unatoč svim tim navedenim temama, knjiga je ustvari jedna velika priča o ljudima i ljudskosti, o idolima njegove nade. Ta priča započinje početkom 20. stoljeća s obiteljskim korijenima u sjevernotalijanskom Pijemontu i avanturističkom iseljenju njegovih predaka u Argentinu. Brod, s kojim su njegovi baka i djed i njihov sin, otac kasnijeg pape Franje, htjeli otploviti iz Đenove u Latinsku Ameriku, oni su propustili. A taj brod je potonuo i sa sobom u dubinu odnio stotine ljudskih života.

Osvrćući se na tu tragediju papa piše o svom prvom posjetu talijanskom otoku Lampeduza i brojnim mrtvima u Sredozemnom moru. Žali se na „globalizaciju ravnodušnosti" i današnje izoliranje Europe. „Ne može i ne smije se u ljudskim glavama i srcima nastaniti misao o tome da je u redu gledati kako muškarci, žene i djeca ginu u Sredozemnom moru, uvijek iznova."

Obiteljska ratna sjećanja, kritika trgovine oružjem

U knjizi se ponavlja uzorak ispreplitanja osobne priče s globalnom dramatikom. Od ratnih sjećanja svoga djeda se prebacuje na današnje sukobe i poslovanje oružjem. Oružje, piše papa, „dolazi sa svih strana. Iz onih zemalja, koje kasnije odbijaju primiti izbjeglice, a koje su kao takve nastale upravo u tim sukobima." 

Opširno je u opisima u knjizi riječ o djetinjstvu i mladosti i jednom teškom oboljenju. Od početnog zaljubljivanja u dvije mlade djevojke, kasniji papa pominje jednu misterioznu okolnost, koja je tada 26-godišnjeg mladića jednog jutra 1953. godine u Buenos Airesu privukla u katoličku crkvu: „I odjednom sam znao da ću postati svećenik."

Slijede vremena građanskog rata i vojne diktature u Argentini, vremena muke i gubitka. „Bile su to strašne godine", ističe on, s „više tisuća ubijenih, mučenih i nestalih". I mnogi svećenici, čak biskupi su, piše papa, ubijeni. Istovremeno papa Franjo priznaje da tih godina nije nedostajalo ni „tamnih sjena" u Crkvi. Stoga je kao papa dao otvoriti odgovarajuće crkvene arhive.

U crkvenom jeziku se ono o čemu priča papa zove „narodna teologija". Jedan središnji i grafički istaknut tekst u knjizi, poput testamenta, odaje njegovo „osobno vjerovanje". 

Potresen mukom ljudi: „Sveci iz susjedstva"

Junaci i junakinje njegove priče nisu moćnici, već ljudi koji su iskusili muku. U tim opisima se papa doima tek kao dušobrižnik, koji je potresen boli pogođenih. Prenosi riječi jedne djevojčice i njezinih supatnica iz Konga, koje je sreo 2023. tijekom posjeta Africi. „Prototip kolekcije scenarija užasa, ubojstava, silovanja, razaranja", piše on i dodaje kako je to „ponor boli". Papa pominje i susret s jednom preživjelom holokausta tijekom posjeta Auschwitzu 2015. godine.

Opširno piše o susretima s Nadiom Murad, mladom jezuitkinjom, koju je prvi put sreo 2017. godine, a koja je 2018. dobila Nobelovu nagradu za mir. Potresla ga je njezina sudbina otmice i silovanja, sudbina kojoj su bile izložene brojne jezitkinje. Njezina priča ga je navela na odluku da otputuje u Irak. Tamo je, kako piše, upoznao puno „svetica i svetaca iz susjedstva" i naveo da će ga Irak pratiti do kraja njegovoga života.

Papa Franjo se uzda u takve ljude, ljude koji niti u ratnim stanjima u svom očaju ne posustaju. On gaji nadu u njih. „Ne može biti budućnosti, ako ona nije ukorijenjena u realizmu, razumu i u ljudima, koji nose sjeme mira i nade."

Tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.

 

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu