Na Drini ćuprija: Simbol života kojeg više nema

„Puščane cijevi još su se pušile a mine bile svježe posijane kada je Peter Handke s druge strane  – preko Bajine Bašte a ne preko Sarajeva  – pokušao ući u Višegrad", riječi su kojima počinje članak FAZ-a o Bosni, Ivi Andriću i njegovom romanu „Na Drini ćuprija". Nobelovac Handke se u svom „Zimskom putovanju" bezuspješno pokušao dokopati Višegrada, da bi mu to uspjelo u „Ljetnjem dodatku", kada je napokon uspio ući u ovaj „prazni grad bez života". „Ali, njegov most uvijek stoji, neovisno od toga kome pripada", piše autor članka.

Potom se okreće svojim utiscima sa putovanja u Višegrad. „Zimi sam se prvi put vozio na istok, od Sarajeva do Višegrada, i pitao se koliko brzo možeš ostaviti glavni grad iza sebe. Ono, što je negrad, počinje odmah iza sarajevske Centralne tržnice i Vijećnice, u čijim je ruševinama 1992. godine 22 dana svirao sarajevski violončelista, želeći, uprkos snajperskim napadima. skrenuti pažnju na žrtve rata. Iza znaka ‚Dobrodošli u Republiku Srpsku‘ vide se puste i hladne planine. Ćirilična verzija istog jezika dominira na znakovima pokraj puta. Nastavljam klisurom Drine, prolazeći pored renoviranih pravoslavnih crkava i prodavnica sa svijetlećim natpisima srpskih pivara. Do granice BiH i Srbije zeleno-plava rijeka postaje sve šira i šira a onda se, neposredno pred Višegradom, pretvara u akumulaciono jezero."

Ivo Andrić - vječni Jugosloven

Feljtonista FAZ-a potom se fokusira na Ivu Andrića - „vječnog Jugoslovena", koji je bio „otjelovljenje prostora bez granica". Rođen u Travniku u srednjoj Bosni 1892. godine u katoličko-hrvatskoj porodici iz Sarajeva, odrastao je kod tetke u Višegradu i studirao na zapadu Austro-Ugarske monarhije. Tokom Prvog svjetskog rata bio je politički zatvorenik. Za vrijeme Drugog svjetskog rata napisao je tri svoja najveća romana, među kojima i „Na Drini ćupriju" a 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

U članku se navodi kako je „Na Drini ćuprija" zapravo hronika jednog vremena koje obuhvata 500 godina u kojima je građen most, vremena promjena. Sastavljena je od priča, čija je radnja doduše smještena u Bosni pred 1. svjetski rat ali je poruka univerzalna. To je vrijeme u kojem se u Bosni „umjesto rakije pije rum", a „ Austrijanci dolaze sa željeznicom "da objave aneksiju".

U fokusu romana je ne samo kako se ljudi odnose prema promjenama nego i kako one postaju dio njih, piše dalje FAZ i pominje Baju Sokolovića, srpsko dijete kojeg su oteli janjičari a koje je kasnije postao veliki vezir Mehmed Paša Sokolović. Upravo je on bio taj, koji je naredio gradnju na Drini ćuprije.

Potom se u članku opisuje šaroliki život na mostu. "Andrić priča kako Kapija, najširi dio mosta, postepeno postaje središte života a na velikom mostu ima mnogo malih, koji povezuju stare i mlade, seljake i građane, kockare i trgovce, Srbe i muslimane (i sve ostale!) - ali i sanjare i one za kojima oni čeznu. Opisuje i kako su se kasnije, za vrijeme Austro-Ugarske monarhije na mostu sretali višegradski gimnazijalisti koji su na praznike dolazili iz Sarajeva ali i studenti koji su se vraćali iz Beča i Zagreba i u američkim odijelima šepurili po mostu.

Objava ljubavi bosanskom multikulturalnom duhu

„Bez obzira kojoj vjeri ili narodu pripadali Andrićevi prolazni likovi, brojni turcizmi i direktnost koja graniči sa nepristojnošću su objava ljubavi bosanskom multikulturalnom duhu", piše FAZ i napominje kako Andrić u naslovu romana ne koristi "srpsko-hrvatsku riječ - most, već tursku - ćupriju". Dodaje i kako Andrić, kao hroničar tog vremena, bilježi da Srbi na svojoj tradicionalnoj, pravoslavnoj ‚slavi‘ nose fes, pripovijedajući o tome s lakoćom i kao da se to podrazumijeva, isto kao i o obilatoj konzumaciji alkohola i duhana od strane višegradskih muslimana", piše FAZ a potom se vraća u stvarnost i sadašnji život u Višegradu.

„Svako ko danas prošeta ovim gradom shvatiće da većina ljudi to više ne želi. Voljeli bi da budu sa druge strane Drine, dio Srbije. Kao i u Andrićevom romanu, ljudi i dalje puše, piju i pričaju, ali je jasno ko po kafićima i roštiljima ima kulturnu hegemoniju. Ulice su nazvane po srpskim herojima i junacima iz bitke na Kosovu a grafiti slave Putinovu ‚specijalnu operaciju'. A kada s mosta krenete prema starom gradu, prkosno vas gleda spomenik "Zahvalnog naroda Višegrada zaštitnicima Republike Srpske" sa pravoslavnim krstom (u čast ruskim dobrovoljcima koji su poginuli kao pripadnici VRS).

Andrić grad i slastičarna "Secesija"

„Ivo Andrić je i ovdje kult", kaže se dalje u članku FAZ-a i osvrće se na Kusturičin "Andrićgrad", opisujući ga kao kulisu za planiranu filmsku adaptaciju Na Drini ćuprije, "dakako sa elementima srpsko-pravoslavno-klerikalne arogancije i monokulturalne stvarnosti". "Vrhunac apsurda je poslastičarnica koja se zove "Secesija" a kojom se očigledno aludira na tobože skoru nezavisnost srpskog dijela BiH. Portret Vladimira Putina visi pored portreta Če Gevare i Mahatme Gandija u toj palati slatkiša pseudo-orijentalnog izgleda sa veoma ukusnim baklavama", navodi autor članka.

A onda se ponovo vraća na Višegrad i konstatuje kako je sinagoga nakon Drugog svjetskog rata pretvorena u Vatrogasni dom a da je u gradu obnovljeno par džamija – u koje uskoro neće imati ko da ide. 2013. godine 95 posto stanovnika bili su pravoslavni Srbi, dok ih je 1971. bilo 44 posto, piše feljtonista FAZ-a i konstatuje: „Dobro je kada s pročitanim Andrićem dođete ovdje, da znate da je ranije sve bilo drugačije."

"Etničko i političko nasilje sveprisutno"

On smatra kako se u romanu Na Drini ćuprija prepoznaje mnogo toga što je dovelo do rata devedesetih i da je „nasilje, koje je uvijek etničko i političko, sveprisutno". Osvrće se na Radisava, lik iz Andrićevog romana, koji je zbog uporne sabotaže gradnje mosta, nabijen na kolac i pred očima žitelja bačen u Drinu. Pominje i Gavrila Principa i atentat u Sarajevu i dodaje: „Andrić je poznavao svoju Bosnu. Znao je da su tu uvijek postojali tajni osjećaji mržnje, ljubomore, vjerske netrpeljivosti i okrutnosti, ali i humanosti i predusretljivosti, osjećaja koji su sve te zle porive držali u podnošljivim granicama".

Potom se vraća na Handkea, s kojim je i započeo članak u FAZ-u: „Ako je Andrić hroničar jedne strane, Peter Handke je hroničar druge. Jednu ženu iz srpske provincije, koja kaže kako su se ‚niz Drinu stalno spuštale gomile leševa‘, on podstiče da govori o ratu. Ali, ona ne poznaje nikoga ‚ko je to vidio svojim očima‘, piše autor članka u FAZ-u i dodaje: „Čak i Handke, balkanski kverdenker, svjestan je pustoši i tuge etnički čistog".

Citirajući Handkea, koji za Srbe u Bajinoj Bašti, sa druge strane Drine, kaže da su "sami unutar sebi i da nemaju jedni drugima šta reći", autor članka u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung  zaključuje: "Danas je to tako i u Višegradu". I dodaje: „Pa ipak, most i dalje stoji, iako nakon najnovijeg poglavlja višegradske hronike nije ostalo mnogo od slike grada iz Andrićeve na Drini ćuprije".

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu