Berlinski zračni most: neprijatelji su postali prijatelji

Kada je 8. svibnja 1945. u Europi završio Drugi svjetski rat, Njemačka je ležala u ruševinama. Mnogi gradovi su bili samo gomila razrušenih kuća. Mnogi ljudi su se nadali da sada dolaze bolja vremena. Ali nad zemlju koja je započela obnovu se polako nadvijala sjena Hladnog rata.

Sile pobjednice, SAD, Velika Britanija i Francuska s jedne te Sovjetski Savez s druge strane, sumnjičavo su promatrale jedna drugu. Nije samo Njemačka kao zemlja bila podijeljena na okupacijske zone, nego i Berlin. I tu su tenzije bile posebno uočljive.

Oko dva milijuna ljudi živjelo je u tri zapadna sektora Berlina kao na otoku usred sovjetske sfere utjecaja.

Kriza izazvana uvođenjem D-Marke

20. lipnja 1948. došlo je do eskalacije odnosa Zapada i Istoka: zapadni saveznici odlučili su se za monetarnu uniju - rođena je njemačka marka. Namjera je bila Njemačku ekonomski stabilizirati uz pomoć čvrste valute. Nova valuta - D-Marka - je uvedena i u Zapadnom Berlinu. No sovjetski vođa Josef Visaironovič Staljin bojao se da će uvođenje nove valute ojačati poseban status Zapadnog Berlina kao mostobrana za zapadne saveznike usred sovjetskog teritorija.

„To je dovelo do raskola između tri zapadne okupacijske sile i sovjetske strane", objašnjava za DW Bernd von Kostka, kustos Savezničkog muzeja u Berlinu. „Zajednička njemačka politika već je prije bila vrlo teška, ali sada ju je valutna unija učinila de facto nemogućom."

Tijekom noći 24. lipnja Sovjeti su blokirali sve pristupne puteve zapadnom dijelu. Tamo su se svjetla ubrzo doslovno ugasila. Jer 75 posto električne energije je Zapadni Berlin dobivao iz okolnih krajeva. Istočni blok je želio iscrpiti stanovnike kako bi na kraju istjerao saveznike iz podijeljenog grada.

Zapadni Berlin kao predstraža slobode

Ali iako se radilo o glavnom gradu bivšeg neprijatelja, saveznici ostaju u gradu. Za Sjedinjene Američke Države je Zapadni Berlin bio i ideološki važan - kao predstraža slobode i bedem protiv komunizma.

No, situacija je postajala sve teža, stanovnicima Zapadnog Berlina je prijetila glad. U dogovoru sa saveznicima, američki predsjednik Harry S. Truman odlučuje se na spektakularnu operaciju spašavanja: opskrbu dva milijuna ljudi isključivo iz zraka – preko tri zračna koridora za koja je postojao dogovor sa Sovjetskim Savezom. Nije bilo alternative zračnom mostu, kaže Bernd von Kostka, mada se plan u početku činio „nezamislivim".

26. lipnja prvi zrakoplov američkog ratnog zrakoplovstva polijeće iz Frankfurta na Majni i Wiesbadena prema zračnoj luci Tempelhof u Berlinu. Transporteri će uskoro letjeti danonoćno. Svakih 90 sekundi polijeću i slijeću na aerodrome Tempelhof u američkom sektoru, Gatow na britanskom teritoriju i od prosinca 1948. Tegel koji su proširili Francuzi.

Blokirani zapadni dio Berlina je trebao u prosjeku najmanje 5.000 do 6.000 tona hrane i ugljena svaki dan. Vrhunac je dostignut sredinom travnja 1949. godine. Oko 1.400 letova isporučilo je gotovo 13.000 tona tereta unutar 24 sata. Piloti koji sudjeluju u zračnom mostu lete danonoćno. Često preumorni, riskiraju svoje živote kako bi letjeli za Berlin po svakom vremenu. Neki se avioni ruše.

Čokolada i žvakaće gume za djecu

Propelerski zrakoplovi, koje Berlinci nazivaju „bombarderima s grožđicama" (Rosinenbomber), lete tako nisko iznad grada da posada i stanovnici mogu mahati jedni drugima. Neki piloti bacaju čokoladu i žvakaće gume za djecu s padobranima kućne izrade.

S početkom zračnog mosta promijenio se napet odnos između američkih snaga i okupiranih Nijemaca. „Prijatelj iz američkih okupacijskih snaga rekao mi je da su prije zračnog mosta Nijemci, kada su američki vojnici ušli u neki restoran, ustali i otišli jer nisu htjeli imati ništa s njima", priča bivši načelnik američkih zračnih snaga Gail Halvorsen. „Ali nakon što smo počeli letjeti s namirnicama u Berlin, Nijemci su nas pozivali na ručak i plaćali. To je fantastično. Neprijatelji su postali prijatelji."

Uz logističko majstorstvo saveznika, presudna je bila upornost i odlučnost blokiranih stanovnika Zapadnog Berlina da ne pokleknu. Švicarski povjesničar Walther Hofer na multimedijskoj stranici projekta „Sjećanje nacije" opisuje situaciju tokom zime, „kada je svako kućanstvo imalo struje samo jedan sat dnevno jer se ugljen za elektrane morao dovoziti avionom. To se mijenjalo iz tjedna u tjedan, tako da se ponekad jedino toplo jelo moglo skuhati u 1 sat ujutro. O grijanju tu nije bilo govora. Bila je to nevjerojatna neimaština koju je stanovništvo podnijelo."

Sa svakim danom zračnog mosta zapadni saveznici dobivaju simpatije međunarodne javnosti, dok ugled Sovjeta opada. Konačno, Staljin shvaća da ne može pobijediti u toj igri moći. Nakon 322 dana, 12. svibnja 1949. prekinuo je blokadu. Do tada su saveznici prevezli više od 2,1 milijuna tona zaliha u oko 260.000 letova u Zapadni Berlin.

Staljinova pogrešna procjena

„Staljin je postigao suprotno od onoga što je želio. Naime, da saveznici prestanu podržavati i razvijati zapadnonjemačku državu. Ona je sve brže rasla, osnovan je NATO, zapadna integracija Zapadne Njemačke je napredovala. Staljinova blokada Zapadnog Berlina jedna je od najvećih pogrešne procjene koje je ikada napravio neki političar", smatra povjesničar Walther Hofer.

I Nijemci su osjećali da su prihvaćeni natrag u zapadnu zajednicu vrijednosti, objašnjava Bernd von Kostka iz Savezničkog muzeja: „Oni tada više nisu vidjeli Saveznike primarno kao okupacijske sile, nego prije kao sile zaštitnice."

Von Kostka također vidi zračni most kao primjer međunarodne suradnje u današnjim kriznim i konfliktnim regijama: „Vidjeli smo da je opskrba iz zraka sasvim moguća. A s transportnim kapacitetom današnjih teretnih zrakoplova, volumen zračnog mosta mogao bi se pokriti s puno manje letova u bilo koji grad na svijetu."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu