100 godina Austrije
13. novembar 2018
Folker Vagener: Prije 100 godina, sa krajem Prvog svjetskog rata, propalo je i Habzburško carstvo koje je stoljećima bilo faktor vlasti i moći u Evropi. Koliko je stara veličina tog carstva još prisutno u novoj, maloj, Austriji?
Florijan Veninger: Za većinu građana Habzburškog carstva život nije bio posebno sjajan. Patnjama i bijedom koje je izazvao Prvi svjetski rat, Monarhija se diskreditovala u očima velikog dijela naroda. Čak i seljaci, grupa koja je bila najodanija caru, 1918. je tražila smjenu - ne cara, već monarhije.
U 50-im godinama se - ne bez turističko-marketinške pozadine - razvila nostalgija: gizdava Sisi, spretni i prodorni Franc Jozef... To je, međutim, postalo moguće tek kada je generacija, koja je živjela u vrijeme carice i cara i koja je na njih imala mnoštvo negativnih sjećanja, počela da izumire. No ta carska priča ipak nije imala odraza na dalji politički život: od prvih slobodnih izbora 1919, u Austriji nikada više nije imala uspjeha nijedna monarhistička grupacija.
Sjećanje na sopstvenu veličinu je uvijek bilo politički motivisano. U Austriji je povodom ovog jubileja bilo dosta diskusija oko "prave istorije sjećanja". Koja slika istorije je odnijela prevagu?
Zanimljivo - baš ona koja Republiku iz 1918. sa njenim enormnim demokratskim i socijalnim tekovinama interpretira kao "propao" projekat. Pri tome se previđa da ta prva Austrijska republika nije tek tako propala, već su je antidemokratske snage, uz kršenje važećeg ustava, nasilno uklonile.
Kako u današnjoj diskusiji kotira priključenje Austrije nacističkoj Njemačkoj 1938, dakle, austrofašizam?
"Priključenje" Trećem rajhu se u suštini sastojalo od dva paralelna postupka. Bili su to vojna invazija spolja i preuzimanje vlasti iznutra koje su sproveli domaći nacisti. Posle 1945, austrijske vlade su iz pragmatičnih pobuda dugo govorile samo o okupaciji, da na taj način ne bi proglasile zemlju odgovornom za štetu i zločine čiji je vinovnik bila kao dio NS-režima. No, u samoj Austriji je bilo vrlo jasno šta se desilo 1938.
I vrijeme prije toga je bilo škakljiva politička tema: 1933. godine je jedna demokratski legitimisana hrišćansko-socijalna vlada uspostavila diktaturu, da bi 1934. i vojno razbila socijaldemokratiju. Tada su ubijene stotine ljudi, a više od deset hiljada ljudi je internirano u zatvore i logore. Poslije 1945, Drugu Republiku su zajednički morali da uspostavljaju protivnici iz građanskog rata 1934. Za to je bilo neophodno da se iz vidnog polja ukloni austrofašistička diktatura, koja je postojala od 1933. do 1938. I zato je bila korisna priča o Austriji kao prvoj žrtvi nacista - i socijaldemokrate i pripadnici hrišćanskosocijalnog tabora su poslije 1938. bili žrtve nacističkog režima - tako su se zaista i osjećali.
Nijemci i Austrijanci gaje pikantne komšijske odnose. Šta je zapravo u pozadini toga, šta su, istorijski gledano, najvažnije odrednice tog senzibiliteta?
Koncept samostalne austrijske nacije je paradoks, jer, s jedne strane, ta nacija je njemački entitet - FPO je na predizbornim plakatima imao parolu "Njemački, a ne Ništa ne razumijem!" - a s druge strane, austrijska samosvijest počiva na izdvojenosti u odnosu na njemačku federaciju. Ništa u Austriji ne izaziva tako burne emocije kao sportski događaji sa njemačkim protivnicima - ili ponašanje njemačkih političara koje izgleda arogantno.
Još se dobro sjećam pada Berlinskog zida. Tada sam sjedeo pred televizorom sa mojim užasnutim dedom. Gledali smo kako mase kliču: "Jedan narod, jedan narod..." i čuo sam kako deda mumla: "Opet su neko i nešto, bože moj!"
Kada se sve sabere i oduzme, antinjemačko raspoloženje je mješavina kompleksa male države, hotelijera koji se pred gostom klanja a iza leđa mu se ruga, antiprotestantskih i antipruskih rezervi i, naravno zavisti zbog dobrog životnog standarda Nijemaca. No, ovo posljednje se tokom godina promijenilo: odjednom su Austrijanci ti koji su imućniji. Kada se govori o istočnonjemačkim gastarbajterima u austrijskom ugostiteljstvu, onda to nije uvijek bez likovanja...
Austrija je geografski, politički i kulturno klasična srednjoevropska zemlja i - kako se pokazuje i to ne samo u očima njemačkih posmatrača - trenutno simpatizer Poljske i Mađarske, zemalja koje su kritične prema EU. Kako stoje stvari sa posredničkim kvalitetima Austrije u burnim vremenima EU?
Sa sadašnjom vladom ne bih baš govorio o posredničkim kvalitetima. Ona kuva svoju unutrašnjepolitičku čorbu, napreduje sa razgradnjom socijalne države i pokušava da izazove utisak da su naš glavni problem siročići koji dolaze preko Sredozemnog mora. Na EU - kojoj bi se, istina imalo dovoljno toga zamjeriti - gledaju kao na spoljnog neprijatelja, kao na vladavinu tuđinaca koji još uvijek dovlače ovamo izbjeglice. To je prljava i providna, ali i trenutno uspješna igra, u kojoj se svjesno prihvata kolateralna šteta na evropskom nivou. Kao i stajanje u isti red sa desničarima poput gospode Orbana, Salvinija i Zemana.
Florijan Veninger (40) je asistent na Institutu za savremenu istoriju Univerziteta u Beču.