Profesore, što ste radili u ratu?

Ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin potvrdio je pisanje beogradskih medija, po kojima će svoje mjesto kao predavači na Vojnoj akademiji naći i „starješine iz ratova koji su za nama". To će, prema njegovim riječima, biti „ispravljanje nepravde koja im je nanijeta prethodnih godina". Vijest da će optuženi za ratne zločine biti predavači na Vojnoj akademiji na svoj način prokomentirala je i predsjednica srpske Vlade Ana Brnabić, rekavši kako se „ona time ne bavi".

Kao predavači se najavljuju general Vladimir Lazarević, koji je u Den Haagu osuđen po zapovjednoj odgovornosti za ratne zločine na Kosovu, Božidar Delić, umirovljeni general koji je sudjelovao u ratovima na području bivše Jugoslavije i član Srpske radikalne stranke (SRS), kao i sadašnji načelnik generalštaba Vojske Srbije general Ljubiša Diković. Generala Dikovića je Fond za humanitarno pravo (FHP) prozvao da je bio na čelu brigade koja je vršila ratne zločine na Kosovu, kao i za skrivanje masovnih grobnica. Diković je 2013. godine tužio FHP zbog povrede časti i ugleda i sud je presudio u njegovu korist.

Sramota srpske vojske i Srbije

Ako je uopće bilo sumnje da postoje dva lica srpske vlasti i da je na djelu šizofrena politika – red Europe, red nacionalizma – onda je vijest o budućim predavačima Vojne akademije raspršila sve sumnje. S jedne strane imamo našminkane radikale kojima su puna usta Europe, uglavnom u liku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, a s druge čitavu naprednjačku frontu čija retorika i ponašanje su zacementirani u ratnim devedesetim godinama. Ako se nešto mora priznati toj dvostrukoj igri onda je to činjenica da ona daje rezultate. Europa čuje ono što želi čuti, a domaći birači i dalje vjeruju da su to oni isti stari patriotski radikali koji sada samo govore u šiframa, jer 'tako moraju zbog Europe'.

Vijest da će pojedini osuđeni generali postati predavači na Vojnoj akademiji je zaista skandalozna, ocjenjuje za DW Anita Mitić, direktorica Inicijative mladih za ljudska prava. „Ne znam što oni uopće mogu prenijeti budućim časnicima? Jedino što im oni mogu prenijeti je kako da završe na Haškom sudu. Jer, to što su oni počinili je zabranjeno svim konvencijama ratovanja. Tako da njihov 'doprinos' može biti samo sramota koju su nanijeli i srpskoj vojsci i Srbiji."

Srbija kao žrtva – dominantna priča

„Ovakav potez prije svega vidim kao moralni problem i kao pogrešnu poruku koja se šalje javnosti", smatra Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. „Mislim da je pogrešna poruka da se ljudi koji su osuđeni u Den Haagu sada tretiraju kao građani koji imaju poseban status u ovom društvu. Ali, to se uklapa u politiku sadašnje vlasti koja negira bilo kakvo sudjelovanje Srbije u ratu i po kojoj je Srbija bila samo žrtva u tom ratu. A taj javni narativ već je toliko zaživio da će biti vrlo teško to demontirati, kako bi se govorilo o tome što se zaista događalo devedesetih godina."

Ako bismo pokušali analizirati što je to što će oni moći prenijeti mladim časnicima, Sonja Biserko kaže da će „čitava priča biti predstavljena kao da se Srbija samo branila, pogotovu na Kosovu. „Cijela kosovska drama se prikazuje samo kroz intervenciju NATO-a, koja je iz nepoznatih razloga bila usmjerena na Srbiju, a nikako kroz stradanje Albanaca i brojnim žrtvama na albanskoj strani." Ako se svemu tome doda da su i neki drugi akteri ratova devedesetih veoma aktivni, poput također haškog osuđenika majora JNA Veselina Šljivančanina, Sonja Biserko smatra da se zaista može govoriti o nekoj vrsti rehabilitacije ratnih zločinaca devedesetih. „Dodatni problem je što se oni sada uključuju i u obrazovni sistem kroz vojne škole, sa svojom verzijom ratova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu", upozorava Biserko.

Ratni zločinci – heroji?

Anita Mitić primjećuje da su se ratni zločinci na velika vrata vratili na javnu scenu: „Ne samo što su se pojavili u društvu, nego su se pojavili i na javnoj sceni, na političkoj sceni, sudjeluju na skupovima koje organiziraju vladajuća stranka i pojedini ministri. Ako se taj trend nastavi bojim se da će ljudi koji su osuđeni za ratne zločine biti tretirani kao heroji u ovom društvu."

Ako se prihvati kao nepobitna činjenica da se u Srbiji za sve važne odluke pita predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, onda ne trebalo biti dileme oko pitanja jesu li i ova kadrovska rješenja na Vojnoj akademiji dobila njegov blagoslov. Sonja Biserko ističe kako „Vučić itekako ima veze s tim, ali i da pri tome stalno ponavlja da se Srbija nema čega stidjeti". Anita Mitić podsjeća da je Vučić nedavno povodom Veselina Šljivančanina rekao: 'Što hoćete da učinim s njim, on je odslužio svoju kaznu?'. „To što je netko odslužio svoju kaznu ne čini ga manje odgovornim zbog onoga što je učinio i zbog čega je ležao u zatvoru. Neophodno je stoga da dođe do moralne osude ratnih zločinaca, a to ćemo uraditi ako Srbija i njene državne institucije pokrenu kampanju i prestanu davati podršku ljudima koji su osuđeni ratni zločinci."

Srbija je zemlja koja priznaje Haški tribunal i stoga je zbunjujuća poruka koja se šalje odnosom prema ljudima koji su osuđeni pred tim sudom. Za Sonju Biserko nema dileme da „Srbija nikada nije suštinski priznala Haški tribunal. On se oduvijek vodio kao antisrpski sud, a kampanja njegove diskreditacije bila je stalna". Poruka je za Anitu Mitić očekivana i nešto na što smo već navikli, jer se „Haški sud tretira kao neka naša obveza koju smo mi morali ispuniti na silu".