Dan kad su u Beogradu napadnuta veleposlanstva

Baklje i Molotovljevi kokteli rastjeruju mrak u Ulici Kneza Miloša. Pred bijelom fasadom američkog veleposlanstva šačica policajaca, „nedovoljno opremljena sredstvima za suzbijanje napada“, kako će kasnije ispričati jedan od njih. Naređeno je da čuvaju veleposlanstvo, ali da se suzdrže od kontakta s demonstrantima. To ubrzo postaje nemoguća misija – nekoliko kamenja ozljeđuje policajce bez štitova i kaciga i snage sigurnosti se povlače u bočnu Ulicu Miloša Pocerca. Put prema veleposlanstvu SAD-a, i malo dalje veleposlanstvu Njemačke, potpuno je otvoren za huligane. Ne uspijevaju provaliti ulazna vrata u konzularno predstavništvo SAD-a, ali razbijaju prozore na prvom katu i pentraju se kroz njih. Zgrada je već zapaljena. Službenici se povlače na „drugu liniju odbrane“, tu su i marinci s puškama na gotovs. Puka je sreća što nitko od ratobornih „patriota“ nije stigao dotle. Bilanca dirigiranog (?) kaosa je 78 ozlijeđenih građana, 50 ozlijeđenih policajaca, 200 uhićenih, nikada izmjerena i izmirena materijalna šteta i – jedno ugljenizirano tijelo na prvom katu veleposlanstva Sjedinjenih Država.

„Bacio sam kamen, ali nisam dobacio“

Prošlo je punih šest godina od divljanja i piromanije koju je životom platio dvadesetogodišnji Zoran Vujović. On se, prema dostupnim podacima, ugušio ugljičnim monoksidom u potpaljenom veleposlanstvu SAD-a. I punih šest godina nema nikakvog epiloga – za napade na veleposlanstva SAD-a, Njemačke, Turske i Hrvatske pravomoćno nije osuđen nitko. „Tradicionalni izgovor za sve slične stvari je loše funkcioniranje srpskog pravosuđa koje nema hrabrosti da se suoči s procesima koji imaju političku konotaciju“, kaže Nikola Radišić, novinar B92 koji se bavio tom temom. „Vidjeli smo snimke stotina ljudi ispred ambasada, a tužilaštvo je navodno uspjelo identificirati samo jednu osobu. Na kraju je taj mladić osuđen za krađu unutar američke ambasade i ništa više. Onda je i ta presuda pala na Apelacionom sudu“, priča Radišić za DW.

Nakon diplomatskog pritiska Washingtona i Berlina, 2012. godine počeo je postupak protiv dvanaestorice mladića, uglavnom iz Novog Sada, za koje je dokazano da su večer proveli u blizini „bakljade“ u Ulici Kneza Miloša. Jedan od njih je „vidio da su ljudi bacali nešto prema ambasadi“, ali ne zna tko i što. Drugi je stigao kada je „ambasada već gorjela“. Treći čak priznaje da je bacio kamen prema ambasadi, ali „nije dobacio“. Dalje se nije odmaklo. Novinarski pokušaji da se probije zid šutnje već godinama nailaze na istu prepreku. Tomo Zorić, glasnogovornik Republičkog javnog tužilaštva, kratko nam je rekao: „Uza svu dobru volju, ne mogu da Vam dam nikakve informacije o napadima na ambasade.“ Pričljiviji nisu ni u veleposlanstvu SAD-a, u međuvremenu preseljenom na Dedinje, a State department također je odbio da komentira tromost srpskog pravosuđa.

Nasuprot njima, Andreas Schockenhorf ima što reći. On je u njemačkoj Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU) zadužen za jugoistok Europe i bio je u parlamentaroj delegaciji koja je u Beogradu, u dokumentu od sedam točaka, kao jedan od uvjeta na europskom putu postavila rasvjetljavanje napada na njemačko veleposlanstvo. „Nikako nisam zadovoljan razvojem“, navodi Schockenhoff za DW. „Usprkos tome što su počinitelji i poticatelji napada gotovo sigurno poznati, do danas nema optužnice, iako je Srbija po međunarodnom pravu obvezna rasvijetliti slučaj.“ Schockenhoff dodaje da se u nedostatku presuda i optužnica može zapitati ima li dovoljno političke volje za rješavanje slučaja. Prošlog lipnja je njemački Bundestag usvojio zaključak prema kojem pregovori sa Srbijom o pristupanju EU-u ne mogu biti zatvoreni dok se pravomoćno ne osude napadači, ali i nalogodavci koji su, kako precizira Schockenhoff, „odgovorni što Ambasada nije pravovremeno i valjano zaštićena“.

Antiterorističke postrojbe gdje im nije mjesto

Do danas traje medijska i „čaršijska“ licitacija o onima koji se u njemačkom jeziku (i dokumentu Bundestaga) nazivaju Hintermänner – doslovce, ljudi iz pozadine, nalogodavci. Tadašnji ministar policije Dragan Jočić je samo mjesec dana ranije imao tešku prometnu nesreću. U vakuumu koji nastaje u resoru najčešće se spominju tadašnji premijer Vojislav Koštunica i šef njegovog kabineta Aleksandar Nikitović koji je navodno zapovijedao policijom na dan mitinga. To je u emisiji „Insajder“ na televiziji B92 tvrdio i Vladimir Božović, bivši generalni inspektor, a sadašnji državni sekretar MUP-a. „Moj je dojam da on (Nikitović) snosi najveću odgovornost, zajedno sa šefom BIA (Sigurnosno-informativna agencija), gospodinom Bulatovićem, koji je morao, kao šef tajne policije, da ima operativne podatke što će se događati i što će se spremati“, rekao je Božović 2009. godine. Tako se famozna politička pozadina svodi na jednostavno pitanje koje poslije demonstracija nalazimo već u naslovu teksta Miše Vasića u tjedniku „Vreme“: Ko je povukao policiju?

„Tek kada je postalo jasno da situacija u Beogradu izmiče kontroli – ili da je dostignuta poželjna razina kaosa – policija počinje reagirati aktivnije“, piše Vasić u tom tekstu. „Iz psiholoških razloga (nadamo se!) u Kneza Miloša ulazi Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ) u onim Legijinim oklopljenim hamerima i vozi se ka ugroženoj zgradi Vlade u Nemanjinoj bez podrške policijskoga pješaštva i sve veselo mašući s tri prsta iz vozila, kao da im je 5. oktobar. Razumije se da su se demonstranti razmakli da oni prođu i nastavili tamo gdje su stali. […] Pošto je policija konačno dobila dozvolu da počne koristiti kemijska sredstva i gumene metke, situacija se ubrzo smirila. Lišeno je slobode skoro 200 osoba, a poslije dan-dva pojavila se informacija da su kod nekih od njih nađene skice s lokacijama ambasada u Beogradu; to, međutim, nitko ne želi ni da potvrdi ni da demantira“, dodaje se u tekstu.

Istina je da je sve uoči tog mitinga – četiri dana po proglašenju nezavisnosti Kosova – smrdjelo na kaos. Predsjednik Boris Tadić se prisjetio da ima neobično važan i neodgodiv državni posjet Rumunjskoj, te je mikrofon prepustio premijeru Vojislavu Koštunici i tada zamjeniku šefa radikala Tomislavu Nikoliću. „Mislim da je pušteno da se stvari otrgnu kontroli i da je u pozadini postojala namjera da dođe do rušilačkih demonstracija“, kaže novinar Nikola Radišić. „Na suđenju za paljenje ambasade toj ‘Vojvođanskoj grupi' su neki od njih jasno rekli da su otišli pred ambasade potaknuti zapaljivim govorima na mitingu, prije svih Vojislava Koštunice. Upravo na toj pozornici treba tražiti odgovor za poticanje nereda“, dodaje on. Tadašnji (a i sadašnji) ministar Velimir Ilić kasnije je izjavio da je „demokracija i kada se razbije neki prozor na stranim ambasadama“.

„Kad 300.000 ljudi krade …“

Osim ovih „demokratsko-patriotskih“ razloga bilo je i divljanja drugačije naravi. Od nekoliko stotina tisuća ljudi iz cijele Srbije mnogi se poslije govora političara ispred Narodne skupštine nisu uputili ka Hramu Svetog Save, kako je planirano. Osim piromana pred ambasadama, izdvojile su se i stotine pojedinaca koji su pljačkali butike, u čijim su izlozima tog dana, prevencije radi, ostavljene srpske zastave i tiskane parole „Kosovo je Srbija“. Zvijezde Youtubea postale su dvije plavuše (kasnije se doznalo da su to Maja i Jovana), koje su se toliko opteretile vrećicama s pokradenom garderobom da su ih jedva nosile. „Kad 300.000 ljudi krade, to smo i mi radile“, rekla je jedna od njih za B92. „Mislim da nam policija podiže kaznenu prijavu, kao da smo ubile čovjeka – to ne razumijem. Pa cijela ova zemlja je u rasulu.“ U siječnju 2009. je Aleksandar Miloš, vlasnik Max-sporta u Sremskoj ulici, preko internet-portala „Peščanik“ upoznao javnost sa sudskim epilogom provale i masovne krađe u njegovom butiku. „Dečko koji je obio našu radnju osuđen je na uvjetnu kaznu u trajanju od 11 mjeseci u roku od četiri godine. Najinteresantnije je da sud oslobađa okrivljenog troškova kaznenog i sudskog postupka, te oni padaju na teret budžetskih sredstava suda, to jest – poreznih obveznika.“

Kada se podvuče crta, tog 21. veljače 2008. godine u nekoliko sati isplivala je na površinu sva patologija jednog društva. Huligani-piromani, „bezuba“ policija, djevojke koje kradu jer „svi kradu“, ministar koji eufemizira zločine pričom o prozorima… O pokojnom Zoranu Vujoviću – čije je tijelo ucviljeni otac identificirao po zlatnom lančiću i kopči od remena – pjevala je južna tribina Partizanovog stadiona. Petog prosinca 2008. na Youtubeu mu je posvećen jedan video-clip u kojem se na engleskom i srpskom objašnjava da je Vujović bio „vojnik, Srbin i brat“. Autor clipa piše: „I ja mislim da je htio da umre tako za njegovu zemlju Kosovo Srbija.“ Zašto je i uz čiji blagoslov ovaj mladić ulazio u predstavništvo strane zemlje, da tamo skonča u dimu i vatri, i dalje ne znamo. Možda saznamo jednog dana, kada novopečeni gorljivi zagovornici EU-a, u svom pohodu ka Bruxellesu, stignu do stavke – napadi na ambasade.