Uvoz radne snage ne rješava hrvatski problem

Na vrhuncu ovogodišnje turističke sezone kulminira i kriza izazvana manjkom radne snage na hrvatskom tržištu rada. Kvalificiranih radnika, međutim, ne nedostaje samo turizmu, nego i drugim djelatnostima, poput građevine, ugostiteljstva, zdravstva, i to unatoč činjenici da je na burzi rada i dalje oko 170 tisuća nezaposlenih. Samo turizmu nedostaje oko tri tisuće radnika, a građevinskom sektoru njih oko dvije tisuće, zbog čega je upitno sudjelovanje hrvatskih tvrtki u velikom investicijskom ciklusu, čije je pokretanje planirano najesen.

Hrvatska gospodarska komora (HGK) stoga predlaže hitnu liberalizaciju uvoza radne snage, ali i omogućavanje rada maloljetnika i umirovljenika, bez gubitka prava na mirovinu. Komentirajući taj prijedlog za DW sociolog Teo Matković izražava sumnju da bi to znatnije povećalo inače nisku radnu aktivnost mladih, a posebice starijih, upozoravajući da bi to istodobno "otvorilo nove rizike". Ovaj stručnjak mlađe generacije, koji se godinama bavi tržištem rada i zapošljavanjem, ističe da je rad učenika i studenata vrlo povoljan za poslodavce, ali podsjeća da je rad mlađih od 15 godina zabranjen međunarodnim konvencijama, dok je kod mlađih od 18 potrebno staviti naglasak na njihov interes i zdravlje, kao i obrazovanje. Stoga bi, smatra, omogućavanje njihova rada koji sat više navečer tek neznatno pomoglo ponudi rada na tržištu.

Masovni egzodus u prijevremenu mirovinu?

Kada je pak riječ o umirovljenicima, Matković podsjeća da je korisnicima starosne mirovine, ali ne i korisnicima prijevremene ili invalidske mirovine, rad do pola radnog vremena omogućen od 2014. godine. Zato se pribojava da bi omogućavanje rada prijevremeno zaposlenima moglo rezultirati masovnim egzodusom u prijevremenu mirovinu zaposlenika koji bi nastavili raditi. "Elegantnije bi bilo omogućiti zaštitu radnog odnosa i osobama starijim od 65 godina, ali uz zadržavanje prava umirovljenja", predlaže naš sugovornik.

HGK predlaže i potpuno napuštanje sadašnjeg sustava u kojem se jednom godišnje procjenjuje potreba za stranom radnom snagom i uvođenje slovenskog modela, koji omogućava zapošljavanje stranih radnika svaki put kada se dokaže da na tržištu nema raspoložive radne snage. Matković se slaže da sustav godišnjih kvota nije učinkovit ni u identificiranju potreba niti u alociranju dozvola prema poslodavcima, potvrđujući da je taj sustav "potpuno neadekvatan u situaciji kada 50-tak tisuća radnika godišnje odlazi u inozemstvo".

Slovenski sustav

Slovenski sustav mogao bi biti dobar i za Hrvatsku, smatra on, navodeći i iskustva drugih tranzicijskih zemalja, poput Poljske, koja je povećanoj emigraciji lani doskočila zapošljavanjem pola milijuna radnika iz susjedne Ukrajine. Za Hrvatsku taj rezervoar, napominje Matković, tradicionalno predstavlja BiH, a u manjoj mjeri i Srbija i Makedonija, iako je i on zadnja dva desetljeća uvelike "ispražnjen".

Mladi stručnjak iznenađen je činjenicom da poslodavci i Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ), za razliku od građana, oklijevaju u korištenju prednosti koju pruža sloboda kretanja rada unutar EU. Unatoč manjku domaće radne snage, naime, poslodavci uglavnom ne koriste mogućnost zapošljavanja radnika iz EU, dok HZZ rijetko prosljeđuje oglase za posao na EURES servis, odnosno "europsku burzu rada". "Zahvaljujući slobodi kretanja radnika i cijeni rada višoj od nekih drugih tranzicijskih zemalja, hrvatski bi poslodavci dio svojih potreba mogli osigurati kroz jedinstveno tržište", uvjeren je Matković.

Ekonomist Ljubo Jurčić ključan problem u vezi s nedostatkom radne snage pronalazi u "nepostojanju aktivne, konzistentne i Hrvatskoj prilagođene ekonomske i socijalne politike, koja bi izgradila sustav kojim će zaposliti svoje građane". "Hrvatska je katastrofa u tome što obrazovani hrvatski građani odlaze u inozemstvo jer struktura gospodarstva ne odgovara njihovom obrazovanju, dok se u Hrvatskoj govori da obrazovanje nije dobro, premda vidimo da oni koji kod nas ne mogu naći posao izvan Hrvatske odmah dobiju posao", podvlači Jurčić.

Ponuda s Filipina

Veliku pozornost u Hrvatskoj izazvala je "ponuda" Davora Šterna, bivšeg ministra gospodarstva i počasnog konzula Filipina u Hrvatskoj, koji predlaže uvoz radnika s Filipina. Jurčić pak odgovara da zapošljavanje stranaca, dok građani Hrvatske napuštaju zemlju, uopće ne rješava hrvatski problem, iako se slaže da kratkoročno treba omogućiti uvoz radne snage radi preživljavanja nekih tvrtki ili djelatnosti. "Rješenje hrvatskog problema nije u uvozu radne snage, jer se time zamagljuje naš temeljni problem, budući da hrvatska vlada ne kreira politiku koja bi odgovorila na pitanje što će raditi hrvatski građani", rezolutan je ugledni ekonomist, koji ponavlja da su "industrijska politika i poticanje gospodarstva svugdje u svijetu glavna briga države".

Kako će, dakle, hrvatsko tržište rada izgledati za nekoliko godina, kada u inozemstvo ode još više mladih, s obzirom na to da iseljavanje ne jenjava? Tko će raditi u hrvatskom turizmu, bolnicama, staračkim domovima? "U tom slučaju Hrvatskoj neće nedostajati samo radna snaga, nego će joj nedostajati ljudi, što će rezultirati još većim padom nataliteta. Pojedine industrije morat će se gasiti, a pojedine industrije, poput turizma koji je profitabilan, neće voditi hrvatski građani, nego velike svjetske kompanije", pesimističan je Jurčić, koji ovaj problem smatra "prvorazrednim političkim pitanjem", u čijem je rješavanju, zaključuje, hrvatska država "potpuno zakazala".